Nova Istra

54 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Janko DIMNJAKOVIĆ – Svakako bolje nego Buddenbrookovi – smatrala je Ana. – Dok dođeš do zani- mljivih dijelova romana – a to je ono kad onaj mali Hans krene u školu, i sve nepo- dopštine u vezi s tim – prođe ti nekoliko stotina stranica. – I to je bolje nego „Krik i bijes“, gdje glavnu priču priča imbecil – reče Marijeta, koja se u međuvremenu zamotala u ručnik. – Ponekad je svijet takav da ga jedino imbecil može shvatiti – rekoh pomirljivo. – Ljudi, vi ste totalno ludi! – povikne Ruža, koja je do koljena ušla u vodu i od- mah se vratila na suho. – Mi tu pričamo svašta, a pogledajte nebo! Uistinu, sada je na mjestu Sv. Ilije bila siva masa koja se kotrljala. Sunca više nije bilo nigdje, a more je bjesomučno udaralo o obalu. Otočići između Korčule i Pelješca više se nisu vidjeli. Vjetar je postajao sve jači i uskoro će početi nositi deke i ručnike. – Hajdemo pokupiti stvari i što brže odavde! – reče Marijeta. – A da ostanemo još malo? Možda će nevrijeme proći – mislio je Darko. – Ili da potražimo kakav zaklon? – pitala se Ruža. – Kakav zaklon, zar ispod ovih kržljavih stabalaca? – odvrati Dalibor. – Sada ste kao braća Karamazovi, od kojih je svaki imao svoju teoriju kako po- boljšati svijet – završi Ana. – Zaboravili ste onoga Smerdoperdova – javi se Darko. – Taj ga je zaista i po- boljšao. – Nije Smerdoperdov, nego Smerdjakov – odvrati Marijeta. – Taj mi se u„Kara- mazovima“ najviše sviđa. Dok su ostali prosipali ideje, on je šutio i radio. – Baš su ti Rusi zeznut narod – razmišljala je Ana. – Malo-malo pa im neki Smerdjakov dođe na vlast. I što onda imaš? – Diktaturu proletarijata – rekoh. – Hajd’mo pokupiti stvari i brzo do auta, ina- če ćemo još pokisnuti. – Sva je sreća da smo parkirali blizu – reče Dalibor. – I da paštetu nismo ni otvorili – doda Darko. – A kamo ćemo sada? – pitala se Ruža. – Pa u grad Korčulu – odvratih. – Parkirat ćemo se kod groblja i spustiti dolje u grad. Negdje ćemo sjesti i uživati. – U neki riblji restoran? – pitao se Darko. – A bude li padala kiša – podbode me Marijeta – zamišljat ćemo da smo u Du- blinu i družimo se s društvom iz „Uliksa“. – U Korčuli ne može biti ružno. Grad ionako zovu malim Dubrovnikom. – Svi osim Korčulana – odvrati mi Ana – koji kažu da je Dubrovnik previše ra- stegnuta Korčula. – Ma ne pričaj koješta! – Marijeta se razljutila. – Dubrovčani su imali svoju dr- žavu, a što su imali Korčulani?