Nova Istra

53 Janko DIMNJAKOVIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST – E, to ti nije „Ana Karenjina“, nego „Rat i mir“ – pouči ga Ana. – Ali to s votkom je dobar štos, ne? – završi Darko. – Eno i Marijete u moru! – usklikne najednom Ana gledajući prema sjeveru. – Dečki, budite spremni da je izvučete van, ne želimo utopljenika u našem malom društvu! Doista, more je sada izgledalo sasvim drukčije nego maločas kad smo se kupali Dalibor i ja. Sveti Ilija namrgodio se u skladu sa svojim imidžom gromovnika, i vrh se uopće više nije vidio od tmastih oblaka. Vjetar je savijao kržljava stabla pod ko- jima smo se utaborili, a more je poprimilo onu poznatu zagasitomodru boju, koju uzalud priželjkuju stanovnici Baltika, i počelo udarati o stijenje. – I baš se morala na kratko ošišati, pa je nemam gdje primiti – tužno će Dalibor. – Morat ćeš je držati kao leš u biblioteci, poput one Faulknerove autistice s ame- ričkoga Juga – sjećam li se dobro, zvala se Emily? – dobaci mu Darko. – Leš u biblioteci bio je kod Agathe Christie, – ispravi ga Ana – a ovaj je bio – gdje ono? Na tavanu? – i pogleda me. Nisam bio siguran. – Zamisli držati Marijetu na tavanu! Koja slast! – nastavi Darko. Marijeta je, međutim, ekspresno izašla iz vode. – Gdje si ti to izašla? – zanimalo je Darka. – Nismo te vidjeli da glavinjaš po sti- jenama. – Preko onoga tvog mula – reče obraćajući se meni. – Taj je, međutim, prenizak, tako da se more prelijeva preko njega; a tako je sklisko da možeš napredovati jedi- no stražnjicom. – Ali imaš hrapavu dušu, pa ti je bilo lakše – dobaci joj Darko, na što mu Mari- jeta uputi ubitačan pogled. – Sve ovisi o plimi i oseki – htio sam biti jako pametan. – Ovo sada je plima. – Nije plima nego oluja – poklopi me Ruža. – Slušaj ovaj vjetar kako zviždi! – Nego, ima li ovdje tko uopće što za jelo? – prekine ih Ana. – Gavrilovićeva pašteta, sir, tvrdo kuhana jaja... – izvijesti Darko. – I ima mno- go piva. – A nešto slatko? – htjela je znati Marijeta. – Ti bi htjela Proustove kolačiće? – dobaci joj Dalibor. – Nemojte biti neugodni! – reče Ruža. – Proust je bio fin čovjek, pa je pisao o ko- lačićima, a ne o kobasicama i slanini. Iako je malo težak za čitanje. – Čini mi se da je Proust kao plivanje po uzburkanu moru – rekoh. – Ako uspiješ pročitati prvih par stranica, koje su vraški naporne, dalje već ide lakše.