Nova Istra

253 Jelena KNEŽEVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI cima, koja se na koncu razrješava, i po tipu karakterizacije – kombinacija direktne i indirektne karakterizacije sa izraženim autorskim vrijednosnim komentarom, koji jedino još oklijeva da Nikolu jednostrano odredi. Iako je mnogo toga o Nikoli re- čeno, ponešto i ponovljeno, cjelina lične povijesti stalno nam izmiče, pripovjedač je nigdje ne zaokružuje na očekivani način, a čitalac mora da uloži i intelektualni i emo- tivni napor da poveže imena, mjesta, rasplete i zaplete isprekidane pripovjedačevim vraćanjem u sadašnjost i opširnim reflektovanjem događaja i pojava u sinhronijskoj i dijahronijskoj ravni. U njegovim refleksijama priča o prošlosti nerijetko postaje i dragocjeni komentar sadašnjosti, u kojem se i istorijski fenomeni tiranije, sukoba, lažnog patriotizma, vjerskog licemjerja osvjetljavaju kao svevremeni, čime tekst do- bija univerzalnost. To istovremeno upućuje čitaoca na činjenicu da centralna nije sama tajna porodične pripovijesti koja je, istina, dovoljno prisutna i provokativna da drži pažnju čitaoca, nego su to u istoj mjeri i pripovijesti koje je uokviruju – ona o Albaniji i njenoj balkanskoj sudbini i pripovjedačeva lična – o grčkim, albanskim i crnogorskim korijenima u njemu. Zato se Roman o Nikoli ne čita „u dahu“ i ne dâ se jednostrano odrediti kao„epska porodična povijest“, nego prije kao intimna, poznata, humana pripovijest o našim bližnjima, koja zahtijeva da se u nju investira čitalačko vrijeme, da se promišlja i prihvata ispripovijedano. Upadljivo je to da je realistični prosede, ipak, sporadično uzdrman, a utoliko i po- tvrđen, prisustvom, odnosno odsustvom predmeta i mjesta koji iracionalno, goto- vo magijskim dejstvom, motivišu događaje i pokreću centralnog junaka (nož, kapa, tapija, bilježnica, kutijica, temelji kuće na Kučaru). Tu se ponovo forma i sadržina dodiruju – iracionalna motivacija pripovijedanja potvrđuje racionalno teško shvat- ljivu istoriju ovih prostora. Roman o Nikoli je roman o Albaniji – o nama, o susje- dima tako bliskim, a mnogima još dalekim i „tuđim“, roman pun čulnih, vizuelnih i akustičnih efekata, mirisa hrane, boja tkanine, drumske prašine – u ovome je poseb- na vrijednost Nikolaidisovog romana, koje se mnogi postmodernisti olako odriču. Nikolaidisov stil – osoben po arhaičnim oblicima, upotrebi lokalizama i mješovite leksike iz balkanskih jezika – školski je uglađen. Tri pridjeva uz imenicu, gradacije, očuđujući spojevi unutar imeničkih sintagmi, predivna razgranata poređenja potvr- đuju da, uz sve insistiranje na postupku i metapoetici, dobroj literaturi nije prestalo biti važno pisati lijepo i biti pismen. Kraj romana je izuzetno uspio. U posljednja dva poglavlja zatvoren je pripovjedni krug, a uprkos tome ostaje otvoreno pitanje ko je glavni junak: odista onaj naslovni i neuhvatljivi, otac za kojim se traga, onaj centralni, koji traga, promišlja i pripovijeda, ili pak tlo o kojem je riječ, iscrtano mapom pripovjedačeve potrage – od Sarajeva i Porto Hedeka preko Tirane do Korče, rijeke Devol, Hipnoia i Kučara? Roman o Ni- koli je bez sumnje i roman putovanja – fizičkog i unutrašnjeg, vremenskog i prostor-