Nova Istra
252 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Jelena KNEŽEVIĆ iz Heleninog života koje je, bez sumnje, sačuvalo porodično i čaršijsko sjećanje – je- danaest godina braka sa Nikolom, petoro djece, iznenadna smrt koja je u njoj rasla od dana udaje. A onda nam, u 24. poglavlju, daje sasvim lični portret Helene, otje- lovljen u uobrazilji pisca, pa dokumentarni lik postaje literarni, utoliko ubjedljiviji, prisniji. Nije drugačije ni sa pričom o Jovani Hristobinki o kojoj sporadično sazna- jemo činjenice koje je pozicioniraju u porodičnoj povijesti, da bi onda u 26. poglavlju kroz maestralnu poetizaciju izrasla u vanvremenski romaneskni lik. Karakteristično obilježje Nikolaidisovog postupka je i izrazito uspjela književna montaža. Pripovjedač sakuplja artefakte – stare fotografije, tapije, opise nošnji, sa- telitske mape, pisma – ali i priče, svjedočanstva i sjećanja drugih pripovjedača razli- čitih po dobi i obrazovanju, jeziku i načinu na koji govore, i umeće ih u tekst. Riječ je o dužim citatima iz pisama, turističkim i geografskim informacijama o mjestima, prepisanim bilješkama, ali prije svega o malim kompaktnim storijama, epizodama iz života Nikolinog i njegove porodice. Prevashodna svrha ovih umetanja nije doku- mentarnost. Nikolaidis montažom obezbjeđuje personalnom pripovjedaču prijeko potrebnu distancu uvodeći nas u svijet djela kroz više perspektiva i dajući romanu izuzetnu polifonijsku vrijednost. Istoriju o kojoj je riječ – jednog turbulentnog vije- ka i jednog, u mnogim aspektima nesagledivo razuđenog, prostora – samo takav hor može da ispripovijeda. Od nemušte Elefterije, preko britkih Miličinih komentara, do rječite Andromaći – raznorodni glasovi potvrđuju narodnu strast za pričanjem i predavanjem priče, dok su pisma i citirane replike pripovjedačevih prijatelja dio me- tapoetičkog konteksta. Uspjelost montaže ogleda se i u rekontekstualizaciji. Shema- tizovani promotivni tekst na turističkom letku sela Hipnoi zadobija novo značenje unutar Priče o Nikoli činjenicom da je sačuvan među ličnim i veoma važnim doku- mentima pokojnika. Novovjekovnoj istoriji Albanije Andromaćina priča puna živo- sti – onako kako su živi i njeni pokreti i ruke – daje novu dimenziju: poznatu priču o sukobima, siromaštvu, herojstvu i neslobodi imamo priliku da čujemo u znatno širem i prosvjetiteljskom kontekstu, obilježenom velikom erudicijom i pozicijom na- rodne učiteljice Andromaći. Strukturalno, njena govorenja su pripovjedni vrhunac romana, markirana efektom odugovlačenja – uživanja u priči radi pričanja – i efek- tom iznevjerenog očekivanja u vezi sa sadržajem ispripovijedanog – ne dobijamo priču o Nikoli, nego mnogo veće, insajdersku priču o Albaniji. Čulna konkretnost odlikuje ovu i sve druge montirane priče, ali i diskurs pripo- vjedača – pisca. Bez obzira na pripovjedni glas, mimetički suvišak obogaćuje, urešuje pripovijedanje i iako je često motivaciono redundantan, dragocjen je da čitaoca tran- sponuje u realnost koju roman tvori. Po tome je roman dosljedno poetski realističan (iako se na već pomenutom mjestu pisac odriče realističnosti u korist poetizacije!), jednako kao i po tipu motivacije – potraga za istorijskim, sociološkim, ličnim uzro-
RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=