Nova Istra

251 Jelena KNEŽEVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI iskidane, a lakune brojne. To je njegov stvaralački postupak koji se na naše oči unutar pripovjednog toka realizuje dok priča traje. U romanu se, dakle, paralelno odvijaju priča o Nikoli, priča o pripovjedačevom saznavanju detalja o sopstvenom porijeklu i Nikolinom životu, i priča o pisanju ro- mana – metapoetička demonstracija Nikolaidisovog pripovjednog postupka na pri- mjeru satkivanja priče o Nikoli. Personalni pripovjedač romana je centralni junak – on je istovremeno i pisac, i sin, i intelektualac koji promišlja svoje vrijeme. On prema naslovnom, glavnom, junaku stoji kao lik u ogledalu – njemu u svemu suprotni, a opet identični odraz. Pripovjedač, međutim, nije u klišetiziranoj potrazi za sobom. Tragajući za porodičnom istorijom, on ne traga za sopstvenim identitetom. Jer on je već formiran čovjek i pisac britkog jezika, čvrstih stavova, nemilosrdan u sudovi- ma prema sebi i drugima, prezriv prema svevremenoj gluposti i zlobi, a pun toplog, ljudskog, sapatničkog razumijevanja i ljubavi za „druge i drugačije“, za izmučene he- roje svakodnevice. Pravdajući se starošću koja „voli da živi unazad“, on traga za te- meljima prošlosti, želeći da ih sačuva od zaborava. Istovremeno,„šegrt svojoj mašti“, on tokom potrage za prošlošću promišlja i pronalazi način na koji će je uvjerljivo ispričati. U skladu sa dvojstvom pripovjedača razdvojeni su i vremenski planovi – vrijeme pričanja priče je vrijeme čitaočeve savremenosti i predmet kritičke refleksije pripovjedača, dok je vrijeme priče (o Nikoli) vrijeme prošlo, često prikazano kao ep- sko, čak mitsko, uprkos tek jednoj generaciji razlike, što kao dodatnu temu refleksije nameće vratolomnu promjenu načina života koja se na našim prostorima dogodila u samo stotinu godina. Onima koji poznaju Nikolaidisov opus i djelovanje jasno je da se on kao pisac ni ovdje, kao ni u ranijim svojim pričama, ne krije iza pripovjedača. Naprotiv, samo naizgled nehajan prema postmodernističkim poetikama, on pripovjedača bez ostat- ka izjednačava sa autorom, odnosno sa samim sobom, čime proizvodi efekat hroni- čarske prepoznatljivosti ulazeći u žanr autofikcije. Dvostruka pozicija pripovjedača obezbjeđuje metapoetički aspekat romana: pripovjedač je sin koji traga za istinom o ocu, ali je i pisac – koji promišlja kako će tu istinu ispričati i svjestan da će izmisliti, dodati širokogrudo, stalno je fikcionalizuje. Roman je u cijelosti demonstracija ove pripovjedne strategije koju pripovjedač i eksplicitno obrazlaže: U komešanju mojih emocija, nekoć od želje da otkrijem, sada od hitnje da zabilježim, plela se mreža teksta koji nije mogao biti složen pripovijedanjem realiste. Čitalac pred so- bom ima dijelove mozaika. Prošlo i sadašnje razmjenjuju mjesta. Život predaka koji traže red i moja priroda da se predam umišljenom, hrvu se poljem bijelog papira . Za Nikolaidisov postupak izvanredno je reprezentativna jedna od najuspjelijih, epizoda o Heleni, Nikolinoj prvoj ženi, koja kao sasvim mlada sanjari o vjenčanju i životu koji je očekuje. Najprije nam u 23. poglavlju pripovjedač prezentuje činjenice