Nova Istra

247 Ivo MIŠUR KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI skome mjestu bila je velika želja njegova oca Hasana u počast kojemu si je nadjenuo ime Husni Hassan. Knjiga je napisana na francuskome i podijeljena u tri ciklusa s po šest pjesama: Le miroir de l’éternité: La Mecque eternelle, Médine, Islam, Abdul-Aziz Ibn Seoud, Le Roi Fayçal, Pays des lumières. Visages du destin: Visages du destin, Mon etoile, Exiles, Poésie et vérité, Désert. Sur le chemin du destin: Rêve de mon père, La nuit du Destin, C’était mon Ramadan le plus joyeux, La voix du muezzin, La petit tapis de Prière, Je sais qu’un jour . U prvome ciklusu, čiji bi naslov u prijevodu glasio Zrcala vječnosti , pjesnik traži i nalazi svoj odraz u vječnosti. Pjesme su posvećene svetim mjestima islama, Meki i Medini, Saudijskoj Arabiji (Zemlji svjetla i sunca) te samom islamu. Odlazak u Sau- dijsku Arabiju i za Hrustanovića je značio ispunjavanje vjerničke dužnosti, tj.„hadž“, jedan od pet stupova islama. Također je ispunio san svoga oca koji je želio posjetiti Meku, ali nije uspio u naumu. Hrustanović nije zadivljen samo svetim gradovima islama, divi se i drugim saudijskim gradovima: Rijadu, Džedi, Taifu…Saudijce na- ziva braćom, a dvije pjesme posvećuje saudijskim kraljevima. Drugi dio zbirke naslovljen je Lica sudbine . Pjesnik je svjestan ljudske nemoći pred sudbinom koju je u prvoj knjizi jednostavno opisao stihom: iz zagrljaja sudbine bijeg ne koristi . Sudbina jest ona pojedinca, nacija, cijeloga čovječanstva... Kotač se povijesti okreće, pjesnik poziva na mir, svjestan kako se u vremenu napretka i elek- tronike „probudio“ špiljski čovjek; sapiens mora ponovno pronaći sebe. Na putu spo- znaje nismo sami jer nas prati Najveći (Alah, Bog). Pjesnik ima svoju zvijezdu koja ga prati od djetinjstva, moli je da ga ne napusti. Ovdje se Hrustanović donekle vraća temama iz prve knjige. Žali za domom i domovinom od koje je daleko, usamljen, a sjećanja na domovinu najprije su sjećanja na djetinjstvo. Prisjeća se proslava ramaza- na u svome selu, kao da ponovno vidi oca i majku; dolaze mu navodi iz Kurana, koji su odjekivali u njihovu domu. Najsretnije svetkovine bile su one provedene s rodite- ljima. Pjeva o izbjeglicama koje razumije jer ni on sam nije više imao dom. Tješi ih da će njihov dan svanuti. Posljednja pjesma ciklusa donosi meditativan ugođaj koji je autora obuzeo tijekom boravka u pustinji. Treća je cjelina Na putu sudbine . Kad već ne možemo izbjeći sudbinu koja nas nosi kao rijeka, kamo ona hoće, tada je bolje kročiti onuda i onamo kamo nas ona vodi. Prisjeća se sna svoga oca te njegovih poučavanja povijesti svoga naroda, pjeva o borbi dobra i zla te o besmrtnosti duše. Spominje se braće i zajedničkoga doma sre- će. Mujezinov glas u misli doziva rodno selo u koje se nada vratiti i slušati poziv na molitvu. Predočuje si maleni tepih, kao značajan detalj, na kojemu se majka molila. „Hadžiluk“ je u Hrustanoviću očito p(r)obudio duboke vjerske osjećaje...