Nova Istra

244 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Željka LOVRENČIĆ energije. Premda pada u krize, uvijek pronalazi načina da iz njih izađe. To uspijeva zahvaljujući snažnom karakteru i određenom cilju. Dobro zna radi čega je došla u Italiju i zašto mora izdržati mjesec dana u čudnoj kući gdje se zatekla. Njezina pri- ča završava pozitivno, ali koliko li je stvarnih priča završilo negativno? Koliko li se žena vratilo kući nakon napornoga i ponižavajućeg rada na crno u tzv. naprednom svijetu bez novca jer su ih poslodavci, rečeno je, prevarili? Koliko li ih se u domo- vinu vratilo razočarano tzv. civiliziranim svijetom kojemu je novac ipak na prvome mjestu? I usput, kakav je to civiliziran svijet koji ljude ponižava do krajnjih granica? Je li mogućnost zarade uistinu vrijedna robovskoga rada i potpunoga gaženja ljud- skoga dostojanstva? Ovo nije samo roman o sudbini jedne od mnogobrojnih Hrvatica koje odlaze za- raditi nešto novca nakon što su u nas mukotrpno radile i doživjele bijednu mirovi- nu. Njihova je gorka sudbina otići u tuđinu tada kad bi trebale biti mirne i zadovolj- ne uživati. Zapitajmo se onda kakvo je društvo koje nas opet prisiljava iseljavati se i gotovo ropski ponižavati? U vrijeme masovnih odlazaka iz Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća zemlju su uglavnom napuštali muškarci ostavljajući djevojke i žene. Danas, u 21. stoljeću, odlaze žene da prehrane sebe i obitelji. Roman Tetovirana ne navodi samo na razmišljanje o okrutnosti svijeta u koji te žene odlaze, već je i opora kritika našega društva, osobito politike koja dopušta, da- pače čini to što čini, danomice smo svjedocima, da se takve stvari događaju. Premda nas može odvući u dublje razmišljanje o okrutnosti života, priča ipak odiše određe- nim spokojem, tako te od prve stranice slutimo kako će se sve relativno dobro zavr- šiti. Knjiga budi optimizam, nadu te vjeru u dobro koje čeka kod kuće, među svojim ljudima, unutar obitelji, vjeru u dobrotu i ljudskost – koje (ipak) ima. Vjeru posjeduje i junakinja, stoga su za nju problemi i brige lakše rješivi. Napo- sljetku joj njega bolesne starice ne pada tako strašno; Donabellu ne promatra kao nužno zlo kojeg se treba što prije riješiti, već kao živo biće, kao nekoga tko je proži- vio životni vijek i sada je na njegovu kraju. Svjesna činjenice da se nikad ne zna što će koga snaći na svršetku životna puta, na neki se način vezala uz staricu pa joj po- nekad tepa: Bella, Bellina, Donabellina, mia povera bambina, nemoj sad pasti u napad panike! Bit će sve u redu. Tvoji će se brzo vratiti, a mi ćemo lijepo smazati maneštru. Evo, uzmi svoje zube, ekolakva, n ȁ – Asja izvadi zubalo iz čaše. Starica poslušno cmokne. Asja ju je žlicom hranila, jednu žlicu sebi, jednu starici... Jelo se već ohladilo... Močila je komadi- će kruha u tanjur i nutkala staricu kao malu bebu... Iz ovoga se ulomka ne čita samo ljudskost i nježnost, već i činjenica da se Asja ne predaje lako nedaćama i izazovima – hrabro im se, s pozitivnim stavom, suprotstav- ljajući. Pritom pomaže stara, tajanstvena knjiga sjajnih priča koja započinje simbo-