Nova Istra

240 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Livija REŠKOVAC pitanjima o dobrome pisanju,„ženskome pismu“ i sl.; sve te kategorije sada se neka- ko čine staromodnima jer književnice novih naraštaja pokazuju kako iznimno dobro i uspješno vladaju i književnim i znanstvenim diskursom. Spominjući se tradicije najuspjelije i najbolje (npr. američke) kratke priče, nje- zine jezične ekonomije i stila pisanja, možemo reći kako je jedanaest priča zbirke Moj muž napisano upravo u tome duhu i ruhu. Pisane su „običnim“, nepreuzetnim jezikom, bez patetike, jasnim i upečatljivim rečenicama, eliptično i sažeto,„tvrdo“ i objektivno, a opet (crno)humorno i s velikom dozom ironije. U svakoj priči glavni je lik žena, uvijek udana, i njenim očima gledamo/vidimo niz muško-ženskih (bračni i obiteljski odnosi, preljubništvo, prijateljstvo), ali i žensko-ženskih relacija (roditelj- stvo, prijateljstvo, ljubomora, obiteljski odnosi, poslovni odnosi) te spletove životnih okolnosti koje ti odnosi prožimaju. Ovdje bezuvjetno treba izdvojiti priču Juha u kojoj je prikazana tuga i bol nakon nedavne muževe smrti i to kontrastom običnih, svakodnevnih sitnica, atmosferom i osjećajima glavnoga lika, bez imalo patetike i nabrajanja konotacijskih,„prežvaka- nih“ jezičnih i psiholoških veza ( Ona izlazi s parkirališta i odlazi nekamo gdje će se smijati pokazujući svoje bijele zube, gdje će se hihotati, šaliti, nastaviti sa životom. Ulica je još uvijek obasjana svježim suncem dok Marija nestaje iz vidika i ubrzo onuda prolaze momak i djevojka. Drže se za ruke. Glasno se smiju. Djevojka ljubi momka u vrat. Iza njih ide dvoje tinejdžera. Govore glasno i nečemu se smiju. Svi su se razodjenuli. Sunce im sužava zjenice i ističe pjege na bijelim obrazima. Kako ih sve nije sram, pomišljam. Svijet nije stao, a Sveto je pod zemljom .; str. 14). Bez obzira na to zadire li priča u tematiku odnosa moći u bračnoj vezi ( Moj muž, pjesnik ; Nektar ), moguću ili pravu bračnu nevjeru ( Preljubnik , Prazno gnijezdo , Čovjek od navike , Subota, šest popodne ; Osmi mart ), odnos pema djeci ( Geni , Otac , Lile ) ili smrt supružnika ( Juha ), Bužarovska u svakoj priči izvrsno uspijeva dočarati atmos- feru događaja, do potankosti psihološki isprofilirati likove i razornom iskrenosti pre- dočiti nesavršenstvo, slabost, ali i, s druge stane, ljudskost istih. Osim toga, ne zazire od tabu-tema (majke koje ne vole svoju djecu, kćeri koje ne vole svoje majke, usvoje- na djeca), niti od istinita prikazivanja onoga što se događa iza zatvorenih vrata tzv. „visokoga društva“ (preljubništvo, laži, spletke, nadriumjetnost/kič). Neki među kritičarima (npr. Đoko Zdraveski) u pismu su ovih kratkih priča pri- mijetili angažiranost kojom se otvaraju prostori mnogo dubljih društvenih proble- ma: podređenost žena u patrijarhalnom društvu ( Ne, odgovorila sam, i nije me pitao koja mi je profesija – nikada me nije pitao takvo što. Srećom, jer ja i nemam profesiju, to ima moj muž. ; str. 79), obiteljsko nasilje ( Zatim je Genčo zaključao Nenada u spremi- šte i ostavio ga da sjedi tamo dva sata. ; str. 40), nacionalizam ( Vjerovao je da svaki na- rod ima genetske karakteristike zbog kojih se ponaša na određen način. Čak je imao i teo-