Nova Istra

237 Livija REŠKOVAC KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI dovito mijenjali posteljinu na svojim krevetima, čitali smo knjige i kupovali WC papir, ali samo u tri godine postali smo divljač koja reži i zariva očnjake u tanke vratove ne- prijatelja kako bi mu pustili krv i prvi se dočepali željenog plijena. (32). Rat izvlači ono najgore iz ljudi i Aščić je to ovim pričama prikazao ogoljeno, nemilosrdno i bez uljepšavanja. Drugi dio knjige tematski obuhvaća razdoblje „mladenaštva“ glavnoga lika. To je vrijeme samo nastavak prethodne egzistencijalne borbe, ovaj put u metropoli, urba- nom živom tkivu koje čovjeka guta ako ne zna preživjeti. Mladi Kovalski, iako fakul- tetski obrazovan, radi najniže „šljakerske“ poslove, ogorčen na „kooperativni“ men- talitet: Ljudi su puni svakakve mržnje jer žive bijednim životom, jer im ništa ne ide, jer im se žene jebu kao leševi ili uopće godinama nisu vidjeli pičke, jer imaju neotplaćen kre- dit za stan, jer su im djeca glupa. U svakoj firmi imaš takve ljude, one koji zlostavljaju sve oko sebe, a šefovi ih trpe jer su u stanju jednom rukom podići 100 kila i uraditi bilo što, ili zbog nekog drugog neshvatljivog razloga. (89); Vama treba mašina koja se može upaliti i ugasiti po potrebi. Jebe mi se. Daj mi posao i daj mi plaću. Ne jebi me korpora- tivnom kulturom. Ali tako stvari funkcioniraju. Moraš pokazati da te upravo to zanima i da upravo to voliš raditi, inače nećeš dobiti posao. (97) Ovakav socijalni status prati i prikladan autsajderski, većinom pljuvački i mizogini stav glavnoga lika: Sve te glu- pe kuje su funkcionirale kao da su ih kopirali s istog predloška. Sve su željele naći nekoga jadnika da se brine za njih, a onda se okotiti pod svaku cijenu, kao da će iz njihove rupe izići Isus Krist osobno. Djeca su njihovo oružje i one ga nemilosrdno upotrebljavaju. Sve su one moralizirale i dijelile lekcije s visoka i bile su uvijek u pravu, a jebale bi se sa sva- kim tko ima firmu i vozi novi mercedes. (84) Premda su priče stilom i tematskom oko- snicom zanimljive i gdješto osebujne, nakon nekog vremena pomalo umaraju jer su isuviše nalik jedna drugoj; mijenjaju se samo likovi i mjesta, a dojam je kako u njima ima više Bukowskoga negoli samoga autora. Treći dio tematski obuhvaća „odrasliju“ dob glavnoga lika, socijalno i ljubavno uspješnijega, tako da je ton smireniji, a priče, s obzirom na cjelinu zbirke, književno najuspjelije. Posebno treba istaknuti najintimniju no ne baš najmaštovitijeg naslova, Mučnina , koja je možda najbolja u knjizi, te pomalo linčovsku Put bez sna . Glavni lik, osim opisa svoga života, crnohumorno i iskreno priča o problemima procesa pi- sanja: A nekad su riječi same tekle, nije se morao siliti da piše. Ali nekad je i živio! Ako je pisao o ženama, to je bilo kad je bio s nekom ženom. Ako je pisao o šugavom poslu, to je zato što je radio šugav posao. Ako je pisao o tučnjavi, to je bilo zato što je tukao i bivao tučen. Znao je istinu i govorio je što misli! Gdje je sve to nestalo? (125), ali piše i o sta- nju na (suvremenoj) književnoj sceni: Svjedočio je kako totalni bezveznjaci preko noći postaju zvijezde samo zato što su iza leđa imali nekoga tko ih je gurao na sceni. (126); To je problem s knjigama i njihovim autorima, samo lažu, muljaju i kruže okolo, umje-