Nova Istra

236 Livija REŠKOVAC PRIČE NA TRAGU BUKOWSKOGA Ilija AŠČIĆ: Kako sam postao zao , Umjetnička organizacija Artikulacije, Koprivnica, 2017., 159 str. Sranje, sranje, sranje! Nije mi tu bilo mjesto. Bilo mi je mjesto u nekom otka- čenom baru, s cigaretom u ustima, među pametnim mladim ljudima, gdje se priča o društvenim stvarima, gdje možeš bacati ironične izjave o filmovima, predstavama i knjigama, a mlade pičkice te gledaju s oduševljenjem jer si pametan i duhovit, zatim ih vodiš kući i jebeš, a u ponoć otvarate bocu vina i gledate rumunjski film. (str. 58.) U nakladi Umjetničke organizacije Artikulacije godine 2017. objavljena je knjiga priča Kako sam postao zao , odsad prozaika i fotografa Ilije Aščića (1980.). Zbirka broji 23 priče o, uglavnom, autsajderskim i rubnim urbanim temama, ponekad se dotičući pitanja o dubljem smislu egzistencije, stvaranju pisanjem te tzv. međuljud- skim odnosima. Tekstovi su većinom pisani u 1. licu, glavni lik je Vladimir Koval- ski, pisac, „šljaker“ i „luzer“, većinom mizoginih i pljuvačkih stavova, na primjeru čijega života upoznajemo drugu, težu stranu bivanja u kapitalističkom, surovom, ratnom i poratnom svijetu. Prvi dio zbirke tematski obuhvaća djetinjstvo i odrastanje u ratnim i poratnim izbjegličkim uvjetima te pruža okrutne, ali istovremeno i vrlo dirljive prozne dioni- ce u opisima „izmještena“ življenja: Prolazili smo dugačkim hodnicima, a na vratima svake sobe stajali su ljudi. Što smo išli dalje, smrad je bio jači! Bio je to smrad tijela koja se nisu prala mjesecima, smrad ljudskih govana i pišaline, smrad razbacanog smeća po hodnicima i sobama, smrad zasranih i neopranih toaleta . (str. 21.), Postao sam netko drugi. Razseljena osoba. (23), Nekad smo bili ljudi, jeli smo hranu vilicom i nožem, re-