Nova Istra

232 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ skija i droge, lažiranja računa, zrakoplovnih karata, honorara i dr.), pričem je grani- ca između dobra i zla, istine i laži, grijeha i oprosta – tanka i ozbiljno poljuljana. Taj se lik rezonera očituje i u kritičkom odnosu prema manipulacijama i profiterskim prosudbama stranih sudionika na terenu o uzrocima rata, prema prividu suradnje i solidarnosti („Ovi birokrati iz sistema samo lažu. Njima je misija – prvenstveno poželjan povratak u radnoj biografiji, a onda money, money, money “; „Nama je ovdje nametnut embargo na oružje, onemogućeno nam je da se branimo od agresije armi- je koju smo financirali i stvorili, a koja još pruža okrilje podivljalim paravojskama i bandama.“; 153 i 158). Sva tri lika, osim opčinjenosti vozačkim i automobilističkim ekshibicijama, ne- koj vrsti osobne nadnice za strah, u vratolomnoj vožnji terenom u doba lažnoga pri- mirja sa sobom„prevoze“ i privatnu komparseriju, obiteljske, ljubavne, preljubničke i erotske aporije, što priči daje potrebnu mjeru ljudske autentičnosti koja je u ovom narativu stalno pomalo ugrožena. Da bi pokazao kako ovaj tekst nije tek obrada ne- čijih/svojih (?) memoarskih bilježaka o djelićima povijesne slike iz nedavne ratne ka- taklizme, autor se poigrava diskursima, koji svaki na svoj način pogledavaju na iste, često i banalne, situacije u ondašnjim nesigurnim i (polu)ratnim okolnostima; zato se u više navrata referira na iste događaje i njihove sudionike te doslovce ponavlja već navedeni tekst s manjim preinakama koje otkrivaju različite identitetne i doživljajne razine glavnih likova; svoju samouvjerenu pripovjedačku nazočnost potvrđuje i već spomenutim obrnutim proslovnim i zaglavnim napomenama, metaforičnim ponav- ljanjem snovite vrtnje kotača unatrag. Bauerov roman na završnim stranicama dobiva i određenu dramatsku pregnan- tnost u kontrastu s cjelokupnom ravnodušnom nedogađajnošću u životima čuvara tadašnjega ratnog statusa quo , jer donosi repliku dirljiva reportažna televizijskog za- pisa o srebreničkoj tragediji iz rakursa starice, neposredne sudionice i slučajno pre- živjele žrtve ratnoga genocida. Napokon, priča o šoferima s terena uokvirena je sofisticiranim uvodnim, odnosno završnim, autorskim razmišljanjima o univerzalnoj krivnji zbog nepodnošljive lakoće gubitka ljudskosti i teškoća pri suočenju s istinom. Pritom autor, otkrivajući i svoju nazočnost u djelu, napominje kako je književna istina neopipljiva, jer se razlikuje od stvarnosti, jer je i ona svojevrsna varka koja teži biti istinitijom od stvarnosti: zato su za nju podjednako odgovorni (ne)hotimični činitelj/kreator ove priče kao i dobrona- mjerni čitatelj koji predosjeća kako je književna istina ovoga narativa, kao uostalom i svakoga drugog, varka, ali varka koja ide u korist prevarenoga. Dunja Detoni Dujmić, Zagreb www.stav.com.hr