Nova Istra

231 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI potencijalna eksplozivnost takve svakodnevice sustavno podgrijava osjećaj nemoći u promatračâ i sudionikâ koji na takvoj pozornici pokušavaju opstati. Diskursi triju protagonista instrumenti su karakterizacije, a povezuju ih autorski sveznajući iskazi kojima se racionaliziraju sudbine onih koji su se 1990-ih našli na našim prostorima u doba mirotvornih i humanitarnih (ne)intervencija; dakle, predočuje se sustavna napetost između internacinalnog i lokalnog staffa , a u stalnoj relaciji prema zbiljskim no razmjerno udaljenim ratnim okršajima. Odnos stranih snaga prema domaćima prikazuje se kao bezosjećajna igra/gluma premrežena prljavim profiterskim poslo- vima i lažnim humanizmom. U tu je svrhu Bauer oblikovao tri oprečna lika čiji dis- kursi postaju zasebne narativne dionice teksta; tri novovjeka „mušketira“ zapravo su ratni epizodisti, izolirani od izvanjskoga svijeta, pa i onoga koji u daljini neprekidno plamti dok je „plamen svega onoga što se događalo na bojištima i porobljenim po- dručjima uvjetovao da tlak pod našim poklopcem bude veći nego što bi inače mogao biti...“; (141). Kao profesionalni vozači za potrebe stranih promatrača i mirotvora- ca, upućeni su sami na sebe, na uzajamnu solidarnost i osobnu sposobnost snalaže- nja („Nas trojica dospjeli smo pred poligon, pred ulaz u Headquarters, u gotovo isto vrijeme, nezavisno o svome izboru, iako se nikad prije toga nismo vidjeli, i onda nas je niz od nekoliko događaja, sitnih zapravo i beznačajnih samih po sebi, do te mje- re zbližio da smo si postali najbliži sugovornici i saveznici u krugu koji je fizički bio ograđen zidom, a metafizički nadzorom sustava koji je samo jednim svojim krakom, ili vrhom kraka, s velike udaljenosti dodirivao našu stvarnost.“; 156). Svaki sudionik u ovom narativu zastupa jedno od važnih motivskih i metafizič- kih uporišta: jedan je od njih, naivno okrenut prošlosti i tradiciji, ali nadnaravne vo- začke vještine i strastvene predanosti svomu vozilu koje podsvjesno prihvaća kao sine qua non preživljavanja, jer omogućuje bijeg i brzo snalaženje u kritičnim situacijama; on je sustavno na krhkoj granici između„stvarnosti i vječnosti“, luzerstva i probitka. Drugi je šofer književno oblikovan kao paradigma tranzicijskog pseudopoduzet- ništva okrenuta budućnosti, koji pomalo naivno sluti duh vremena, osjeća puls ak- tualnosti te pragmatično napreduje,„jedri makar i protiv struje“ (195). Povezuje ih lik „mislećeg pojedinca“, dakle intelektualca kojemu pripadaju najopsežnije narativ- ne dionice (omjer je otprilike 1:3) i koji je paternalistički orijentiran prema ostaloj dvojici (jer je mentalno čvršći) te u ulozi iskustveno nadmoćna promatrača, relati- vizatora, unutardijegetičkoga govornika i objektivizatora svih situacija, pobornika neke uopćene istine i dobrih starih etičkih načela, istodobno u opreznom sukobu s krutim normama birokratiziranih mirotvornih postrojba. On je zapravo autorovo drugo ja , njegov, kadšto i predoslovni, glasnogovornik, sklon ironiji pa i cinizmu kao i verbalnoj ekvilibristici. Iz njegova diskursa čitatelj saznaje da je za rata,„u vrijeme labavih pravila“ sve dopušteno (u rasponu od sitnih do krupnih prijevara: šverca vi-