Nova Istra

230 Dunja DETONI DUJMIĆ NADNICA ZA STRAH Ludwig BAUER: Šoferi , Fraktura, Zaprešić, 2017., 294 str. Čini se da Ludwig Bauer nije bez namjere za moto svojega romana Šoferi (2017.) uzeo stihove istoga naslova iz opusa slovačkoga pjesnika Vojtecha Kondróta (1940. – 2003.), u kojima se opsesija tom profesijom, koja se u ovom slučaju temelji na ri- skantnom i žurnom kretanju jednako tako ubrzanim i prijetećim prostorima, opi- suje stihovima što govore o onima kojima se i „u snu kao na filmu / unatrag okreću kotači“. Time je Bauer najavio strukturno izvrtanje svoje priče o šoferima u ratnom okruženju, priče koja počinje završetkom, a završava uvodom i na taj način uokvi- ruje narativizaciju memoarsko-dokumentarnih sjećanja i to iz specifičnog rakursa trostrukih svjedoka i komentatora nekih naših ne tako davnih ratnih i tranzicijskih prilika. Radnja se odvija ranih 1990-ih i vezana je uz blokadu strateški važnoga po- dručja na kojemu su postrojbe „unproforskih“ snaga shvaćene kao neka vrsta spone s preostalim (ravnodušnim) svijetom. Fabula, koje u klasičnom smislu nema, pre- bačena je na polje trovrsnih fokalizatora koji koriste svoje pravo na govor, ali i pravo na „privid slušanja“, uz povremene intervencije nadređenoga komentatora autorske provenijencije („Shvaćam da naprosto razmišlja naglas. Vokalizira svoj problem, oslobađa se frustracija.“; Bauer, 2017., 181). Razgovorni je jezik likova sustavno prepleten engleskim sintagmama i frazama, a ima i zagrebačke asfaltne kajkavštine, kako bi se simuliralo autentično okružje. U romanu zapravo nema dramskih zapleta, kriznih točaka ni pretpostavljenoga iščekivanja bilo kakvih događajnih vrhunaca ili razrješenja, nego vlada ravnocrtno odvijanje, povremeno i dodirivanje pa i muklo sudaranje nekih sitnih i umalo be- značajnih događaja i situacija na periferiji sudbonosnih povijesnih turbulencija. No