Nova Istra

217 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA da pokazuju samo unutarnju promjenu refleksije. Prijelaz iz stanja kontemplacije u polje akcije izaziva šok . U povijesnome prekidu, nastalom ulaskom moderne tehni- ke reprodukcije u svakodnevni život, više ne razaznajemo granice između izvornika i kopije. Zbog toga mora nastupiti neka vrsta narkoze osjetila. Ako moderan grad uopće jest novo iskustvo „profanoga osvjetljenja“, onda se u tome skriva djelovanje nečega bitno neljudskoga. Posrijedi je ulazak strojne tehnike u sve strukture živo- ta. A to znači da se sklop (umjetnosti-politike-tehnike) u konstelacijama (društva- kulture) bitno mijenja. Bitak ne određuje vrijeme izvanjski. Radi se o ontologijsko- temporalnome iskustvu promjene samoga tijela. Obrat je u tome što tijelo više ne vidi psihoritam stvari kako se one same od sebe razvijaju poput protjecanja pijeska u klepsidri. Umjesto toga, bit se tehnike pronalazi u ideji ponavljanja samoga bit- ka kao konstrukcije „novoga života“. Otuda je „novo“ događaj korjenitoga prekida s kontinuitetom ljudske svijesti u prirodi. Nije teško razaznati kako se odjednom sve mijenja: priroda postaje kulturom, svetost poprima profane crte, a ideja se povijesti neprestano nalazi u zijevu između fizike prostora i teologije vremena. Svaki je korak u „novo“ već uvijek oproštaj od kružnosti sfera. Montaža se čini „izumom“ tehnike sklapanja „novoga“ iz heterogenosti raskoma- dane cjeline. Taj pojam ovdje predstavlja nadrealističku „tehniku“ reprodukcije koja nadomješta poetsko načelo alegorije s podrijetlom u refleksivnoj svijesti. Što je bilo spekulativno posredovanje na razini ranih spisa o umjetnosti, kritici i estetici „žalob- ne igre“, sada ima svoju profanu topologiju. To je ono mjesto koje će Benjamin u zna- menitoj raspravi iz 1935./1936. godine o umjetničkome djelu u razdoblju tehničke reproduktivnosti odrediti mjestom gubitka aure. Na njezino mjesto dolazi strojna tehnika ili tehnologija filma. Tako se medijski proizvedene slike događaja utiskuju u svijest. Utiskivanje ujedno izaziva i potiskivanje svijesti u krajolik nesvjesnoga. Bez tog dijalektičkoga procesa nije moguće razumjeti tajnu fantazmagorije. Nema nika- kve sumnje, otada se vodi „dvostruki život“: kao neprestani „napredak“ i kao „vječni povratak“ u krugu postajanja. Sve se zbiva bez prvih uzroka i posljednje svrhe. U analizi nadrealizma stoga Benjamin vidi dvostruko podrijetlo avangarde u formi i diskursu nadrealizma. Jedno je filozofijsko-poetsko, a drugo znanstveno-tehničko. Pozivajući se na tekstove Bretona i Aragona, naposljetku se razmotava okultna tajna jednog avangardnoga pokreta. Neuspjeh u naumu da maštom promijeni svijet na- stao je zbog toga jer je shvaćanje „politizacije umjetnosti“ žrtvovao u slavu totalitarne misije revolucije. To će ga pratiti kao tamna sjena i u doba kraja avangarde. Nikad se ne može otkupiti ono što je hrlilo u zagrljaj brutalnoga nasilja povijesti. Čak ni na- kon povratka Bretona izvorišnim temeljima nadrealizma ne prestaje otvaranje žive rane ove kontroverze. Ona ostaje naprosto čudovišnom. Jednako vrijedi i za Sartre- ovo prešućivanje Staljinovih čistki i logorâ. Sve što je kasnije u patosu angažmana

RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=