Nova Istra

216 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ u Benjamina kristalizira u formi posvjetovljene mistike. Fantazmagorija u sebi saži- ma mitske forme modernoga života. Pritom se zbiva proces koji se u Hegelovoj di- jalektici naziva ozbiljenjem ideje. Sama stvarnost postaje zbiljskim poprištem vizije robne proizvodnje-potrošnje s novim diskursom fetišizma iz kojeg proizlazi sva ta kulturalna povijest „malih stvari“ od odbačenih industrijskih predmeta do tekstova na rubovima katalogâ i almanahâ, magazinâ i novinâ. Benjamin je u strasti za arhi- viranjem„male povijesti“ rastvorio novo poglavlje na ishodu moderne subjektivnosti. Što je započeto ogledom o nadrealizmu, nastavilo se i završilo s Arkadama/Das Pa- sagen-Werk . Ako je njegovo poetičko načelo već od spisa o Trauerspiel bilo sadržano u monadologijskome fragmentu, mozaiku, konstelaciji, s uvidom u moć stvaranja novoga u nadrealizmu dolazi do estetskoga iskustva koje Jean-François Lyotard na- ziva svezom kapitala i avangarde. 43 To iskustvo jest prodor u čudovišnu uzvišenost ( Erhabenheit ) koja se pojavljuje kao bit mesijansko-teologijske intervencije u materi- jalističko shvaćanje povijesti. Kako ovo valja razumjeti? Nipošto iz pukoga razdvaja- nja svetoga i profanoga. To bi, dakle, bilo krajnje promašeno tumačenje. Gdje se god zapodijeva govor o uzvišenome, na djelu se pojavljuje raskol između uma i osjećaja. No, ovdje to nije tako. Umjesto raskola postoji labava sveza. A umjesto sinteze do- lične Hegelovoj dijalektici, uzvišeno nadilazi povijesno-estetsku zapalost u pojavni svijet umjetnosti. Uzvišeno je za Benjamina auratski sjaj udaljenosti u približavanju. Ništa više i ništa manje. No, ono što mi se čini manje zapaženim u ovome ogledu, a uistinu dalekosežnim otkrićem koje Benjamin pronalazi u estetskome kôdu nadre- alizma, jest mistifikacija tehnike kao apsolutne novosti avangardne želje za totalnom promjenom ideje umjetničkoga djela. Nije, dakle, opsjednutost novim tek nastavak modernosti drugim sredstvima. Jednako tako, nije niti logika nadomjeska u misao- nim sklopovima „imanentne transcendencije“ ono jedino što privlači kritičku pozor- nost glede Benjaminovih analiza umjetnosti i revolucije u doba nastanka nadrealiz- ma. Mnogo je važnije ono „treće“. Kada figura „profanoga osvjetljenja“ dospijeva u središte filozofijsko-povijesnoga bavljenja stvarima i pojavama iz svijeta profane modernosti, jedno izbija u prednji plan. To je, naravno, masovna proizvodnja. Ona poprima estetski karakter jer se Pa- riz ne može razumjeti pozivanjem na srednjovjekovnu prošlost i miran kontinuitet povijesnoga razvitka. Nadrealizmom Bretona i Aragona suočeni smo s radikalnim iskustvom šoka . Nema nikakve dvojbe da je posrijedi ono što Brecht naziva učinkom očuđenja ( Verfremdung ). Opažajne sposobnosti sudionika procesa komunikacije u novome svijetu umjetno proizvedenih objekata poput čeličnih konstrukcija/Arka- 43 Jean-François Lyotard, „Newman: The Instant“ i „The Sublime and the Avant-Garde“ u: The Inhuman: Reflections on Time , Polity Press, Cambridge, 1991., str. 78-88, 89-107.