Nova Istra

215 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Pariz nije grad među gradovima poput Berlina i Moskve u Benjaminovu imagi- nariju modernosti. U njemu se sabire čitava mitologija stvari i objekata. Ovo ponaj- bolje svjedoči književno djelo Louisa Aragona Le Peysan de Paris iz 1926. godine. Djelo je posvećeno nadrealističkome slikaru Andréu Massonu. Knjiga već u Uvodu polazi od promjene ideje modernoga grada njegovim začaravanjem u mitsko popri- šte susreta objekata poput modnih dućana sa svjetlošću velegrada i spektaklom užit- ka u pogledu na Drugoga. Benjamin je stoga u Aragonovim refleksijama prepoznao književni put posredovanja s posve novim fenomenom. U nadrealističkoj se tehnici montaže kao u filmu „premotavaju“ slike s ulica Pariza. Postajući nizom opažajnih učinaka posve drukčije estetske kvalitete od prethodnih povijesnih slojeva, ove slike proizvode doživljaj fascinacije. Objekti u mreži novih značenja nisu više samo robe namijenjene izgledu modernoga čovjeka poput modne odjeće. Sada je čitav prostor velegrada konstruiran iz tehničkoga dispozitiva života: čelične konstrukcije poput Eiffelova tornja, željeznica, tvornice. Svakodnevica se pretače u golemi katalog sli- ka modernog industrijskoga pogona koji Parizu nije uništio njegovu srednjovjekov- nu „dušu“. Umjesto toga, grad se uzdigao do najznačajnije svjetsko-povijesne prije- stolnice modernoga kapitalizma politike i kulture, kao što je London nesumnjivo u 19. stoljeću bio vodećim gradom ekonomske ekspanzije Europe i svijeta. Nigdje nije tako upečatljivo, stilski nedostižno, jednostavno i u aforističkome načinu pisa- nja gotovo istovjetno Nietzscheovim tekstovima sâm život s onu stranu razlikova- nja subjekta i objekta dospio do savršene slike kao u Benjaminovim fragmentima o Baudelaireu, flaneureu , avangardi i dekadenciji, revoluciji i ljubavi, nadrealizmu i no- vim medijima. Kako je nastajao subjekt u mrežama značenja velegradskoga življenja, tako se pojam„profanoga osvjetljenja“ uzdizao do figuracije „drugoga života“ stvari. U ogledu o nadrealizmu možemo pratiti začetak Benjaminove „auralne simptoma- tologije“ Pariza. Njezin se vrhunac nalazi u citatima i aforizmima nedovršenoga pro- jekta Arkada/Das Passagen-Werk . Kada akcija u prostoru umjetničkoga događanja nadomjesti kontemplaciju, tada je riječ o stapanju slikovnoga i životnoga prostora. Sve što pripada u okružje „profanoga osvjetljenja“ već su navijestili nadrealisti: droge i transcendencija svakodnevice, snoviđenja bez kojih mišljenje ostaje „igrom stakle- nih perli“, a ne živim spomenikom ljepote i uzvišenosti, opijenost osjećajima onkraj zahtjeva za krutom disciplinom građanski ustrojenoga tijela. Sve, baš sve je ovdje. Što za Benjamina označava poetika i estetika nadrealizma? Čini se da odgovor možemo podastrijeti iz figuralnoga pojma oko kojeg neprestano kružimo. Da,„pro- fano osvjetljenje“ je istodobno rasvijetljenost „stvari“ i prosvijetljenost pogleda na stvari kao takve. Slike kao snovi i jezik kao začaravanje stvarnosti stapaju se u mon- taži dvaju svjetova. Ono što je s obratom metafizike od Nietzschea, Marxa i Kier- kegaarda u 19. stoljeću bilo znamenovano „imanentnom transcendencijom“ sada se