Nova Istra

214 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ „lijevih“ oko ideje suvremene umjetnosti. Štoviše, kroz prijepore između zagovornika repolitiziranja umjetnosti i prevrednovanja nadrealizma sa stajališta njegove „izdaje“ ideala Bretonovim, Aragonovim i Picassovim pristankom uz staljinizam nastavlja se bez konačnoga ishoda. 41 Zanimljivo je da je nakon Bretonova raskida s KP Francuske „politizacija umjetnosti“ preusmjerena u ideju„lude ljubavi“. Ništa nas to ne treba ču- diti. Revolucija i ljubav nisu u proturječju. Jer promjena društva uz zahtjev za osvaja- njemDrugoga njegovim stapanjem s„mojom“ željom za bezuvjetnom predajom tom istome Drugome/Drugoj protječe u znaku prisutnosti„ Jetztzeit-a “. Vrijeme„revoluci- onarne ljubavi“ ujedno predstavlja kairos i apokalipsu . Vječnost pronalazi istinu vre- mena u proživljenome trenutku. Događaj, pak, mijenja povijest kao što vrijeme otvo- renosti mijenja prazan prostor homogenosti. Vidimo kako se tankoćutno prožimaju njihove strune. Pa tako roman-esej Nadja iz 1928. godine treba shvatiti sredstvom oslobođenja neukrotive pojedinačne subjektivnosti. Što je bilo suspregnuto, izvija se do veličanstvene slobode disanja u novome tijelu. Veličina ovoga obrata revolucio- narnoga zanosa u mistiku ljubavi uistinu ima crte duhovne preobrazbe. No, tko je taj subjekt-supstancija „profanoga osvjetljenja“ o kojemu Benjamin izriče nenadmašnu pohvalu? I što je, naposljetku, ta fantazmagorična opijenost kojom se svijet u sklopu (umjetnosti-politike-tehnike) pokazuje kao konstelacija (društva-kulture) na svoje- mu najvišem vrhuncu i istodobno na kraju iscrpljenih mogućnosti? „U središtu tog svijeta stoji san snova, sam grad Pariz. No tek pobuna istjeruje na vidjelo njegovo nadrealističko lice. (Prazne ulice u kojima odlučuju zvižduci i pucnjevi.) I nema lica koje je više nadrealistično od pravog lica grada. Ni jedna se slika Chirica ili Maxa Ernsta ne može mje- riti s oštrim obrisima njegovih unutrašnjih tvrđava koje tek treba osvojiti i zaposjesti da se ovlada njihovim usudom i u njihovu usudu, u usudu njegovih masa i vlastitim.“ 42 41 Vidi o tome uzornu dogmatsku kritiku nadrealizma iz pera Jeana Claira, nekoć prominentnoga teoretičara vizualnih umjetnosti i osobito Marcela Duchampa, a danas ravnatelja Muzeja„Pablo Picasso“ u Parizu. On zastupa stav da je nadrealizam grosso modo bio vjeran sluga estetskoga kanona političke revolucije koja je stvorila Staljina i užas koncentracijskih logora u Sibiru. – Jean Clair,„O nadrealizmu u svjetlu njegovih odnosa s totalitarizmom i vrtećim stolovima“, Europski glasnik , br. 19/2014., str. 501-603. S francuskoga prevela: Ita Kovač. Polemički odgovor objavljen je u spisu ljevičarskoga aktivista i teoretičara mediologije Regisa Debraya, „Čast pelivana: Odgovor Jeanu Clairu o nadrealizmu“, Europski glasnik , br. 19/2014., str. 605-625. S francuskoga prevela: Marija Bašić. 42 Walter Benjamin, Novi Anđeo , str. 79.