Nova Istra

183 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA nje ‘politizacije umjetnosti’ žrtvovao u slavu totalitarne misije revolucije. To će ga pratiti kao tamna sjena i u doba kraja avangarde. Nikad se ne može otkupiti ono što je hrlilo u zagrljaj brutalnoga nasilja povijesti. Čak ni nakon povratka Bretona izvorišnim temeljima nadrealizma ne prestaje otvaranje žive rane ove kontroverze. Ona ostaje naprosto čudovišnom. Jednako vrijedi i za Sartreovo prešućivanje Staljinovih čistki i logorâ. Sve što je kasnije u patosu angažmana filozofa-intelektualca 1960-ih dostojno učinio, kao da je nedostatno da spere etičko-politički grijeh šutnje o logorima. Benjaminu je, dakle, bilo kristalno jasno da se mistika strojeva i ezoterija svakodnevice u doba tehnički postavljenoga svijeta visoke modernosti ne može iskupiti bez posljednje žrtve. Pitanje je samo je li ta žrtva imala u sebi samoj moć isku- pljenja ili je iskupljenje u politizaciji bilo već sadržano u početku nastanka avangardnih pokreta? “ 1. Doba melankolije – smrt tragedije Zašto je za temu svojeg habilitacijskoga spisa napisanog i pripremljenog 1925., a objavljenog 1928. godine, Benjamin izabrao naizgled krajnje rubnu temu iz duhov- ne povijesti njemačkoga baroka? Okolnosti su bile takve da su mandarini germa- nističke struke na sveučilištu u Frankfurtu odbili ovo djelo dovesti do posljednjeg stadija obrane postavki izloženih na krajnje originalan način, gotovo uzorno aka- demski i misaono izvedenoga, s obrazloženjem da ne razumiju njegove posljednje nakane. Usto, kako je to Benjamin u prepisci navodio, smjestili su ga u područje „estetike“, a ne germanistike u užem smislu riječi. Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprungs des deutschen Trauerspiels) predstavlja zacijelo pravi oblik diskurzivne novosti. Pitanje odnosa umjetničkoga djela i istine iz biti filozofijske romantike usmjerava se odatle egzistencijalnome odnosu svetoga i profanoga. Ništa nije pre- pušteno „slučaju“. Povezanost svega sa svime pokazuje da treba drukčije gledati na događaje u njihovome nastanku i nestanku. Svi idući koraci na putu razumijevanja radikalnoga obrata u vremenu s kojim modernost postaje katastrofom, a tehnika umjetnosti kroz političke forme totalitarnih pokreta bitno mijenja način opstojno- sti u suvremenim društvima, zacrtani su ovim djelom. To se posebno odnosi na niz novostvorenih pojmova, metodu nastanka „filozofijskoga stila“, uvođenje ideje „au- toritativnoga citata“ i strukture fragmentarnoga teksta kao „mozaika“. Kada sve to imamo u vidu, tada se čini jasnim da se Benjamin posvetio baroku kako zbog njego- ve previđene apsolutne novosti unutar eklektičko-hibridne povijesti stvaranja u vre- menu„homogene praznine“, tako još više zbog moćne analogije s onim što će postati sudbinskim temama umjetnosti i filozofije 20. stoljeća. Riječ je o melankoliji i raspa- du metafizičkoga sklopa svijeta. Ima neke povijesne „pravde“ u ironijskome postav-