Nova Istra

9 Božica BRKAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST još kampirali, spustila sam u ostavu. Šteta mi ga bilo baciti. Ni ručnike za plažu, kupaće, suncobrane... isto ne bacam. Imam dolje i dječjih aluminijskih ležaljki s alkama i stolaca na sklapanje iz svih faza razvoja plastike. Za muzej, uvijek doda on. Da je izvan svih moda, znam pouzdano, jer susjedi iz prizemlja svake godine i ležaljke imaju ultima moda, a otad su ih naredali. Ljeto za ljetom. Rado bih od svega toga imala jedino ležaljku-stolac od prozirne plastike otprije pet-šest godina. Uvoznu. I možda onu od letvica, koja se oblikuje prema tijelu koje na njoj leži. Kakav bi tek muzej oni mogli otvoriti! Ako nikad, kad jednom svakoga ljeta pozovu na roštilj i ponoćni koktel. Na tim ležaljkama zacijelo ne ostaju mrlje ni od prolivena pića ni od kreme za sunčanje. Možda čak odbijaju i UV zrake. Ne treba ih ni povući pod tendu ni nadsvoditi ih suncobranom, ne škodi im ni zvizdan ni toplotni udar, a ni bura i smrzavanje, piše u katalogu. I poslije cijele kave još sam udivljena ležaljkama. Ne mijenjaju li to boju iz svjet­ lije u tamniju i iz tamnije u svijetlu? Kako sunce u krugu zaobilazi našu kuću, zapravo se smjenjuju mat i sjajna kao lice i naličje baršuna, alufolije... Morala sam isplivati se prije zvizdana i usput u nabavu za ručkić. I dok me nije bilo, na ležaljke se moralo zavaliti sunce. Nisam ni skuhala, a već su, ponovno blago uskošene, usporedne, zalegle u drugom dijelu vrta, ondje gdje ze ražđikao ružma- rin i lovor, ponovno u hladovini. I mi smo se povukli u svježinu još ujutro otrgnutu od svijeta griljama, šalaporkama. Samo u daljini ritmički poput udara valova od- zvanja morska graja i skakanje u vodu. Umaraju me ljetni zvukovi, uspavljuju ljetni mirisi. A kao da se ništa ne događa. Svečeri su, međutim, ležaljke poslovično bile okrenute kičastom zalasku. I sutra isto. I prekosutra. Ukošene paralele s pogledom na more uvijek su se baš dok ja nisam gledala premještale iz hladovine u hladovinu mijenjajući boju ovisno o dobu dana, o vremenskoj prognozi u podne i u dnevniku. Nisam vidjela da bi itko lijegao u njihovu udobnost, u njihovu ljepotu. Nikoga da bi makar opuštao ruke na njihovim oblim rukohvatima, nikoga da bi ispravljao leđa na podatnim finim jastucima. Činilo se da zagledane u daljinu, usamljene, ležaljke same zamišljaju oblik tijela koja bi mogla na njima ležati, užitak po vašem ukusu . 20170801 - 20170802 - 20170804 - 20171205 - 20171229