Nova Istra

50 Carla ROTTA, Pula BRUT Sada sam im već oprostio, ali na početku, nije mi baš bilo svejedno. Mislio sam da je to možda i moja krivnja, a onda, razmišljaj li ga razmišljaj, zaključio sam da ni- sam učinio ništa lošeg, baš ništa pod kapom nebeskom da bih zaslužio ime koje je ujedno i kazna. Brut. Ime kojim bih se ponosio, kada sam već bio sretne šape što me nisu nazvali Fido, Paco, Bobi, Nero... Doduše, Nero me i nisu mogli nazvati kada sam bio svijetle dlake. Zovu me biondo . Pa na koncu, Brut mi se svidjelo. Imao je u sebi notu plemenitog, povijesnog, važnog. Nešto što se poštuje, autoritativno. Brut! Dođi, Brute! Legni, Brute! Daj šapu, Brute! OTKRIO SAMDA SAM IMAO IMENJAKA Onda sam otkrio da sam imao imenjaka, jednom davno, davno: prije nekoliko ti- suća psećih godina života. I bilo je to ljudsko biće, iako, u biti, nimalo ljudsko. Bio je to neki tip koji je ubio nekog Cezara, a taj je, ako sam dobro shvatio, sigurno bio velik čovjek. Dakle taj Brut, koji je pored toga bio Cezarov sin, iznevjerio je i izbô svoga sirotog oca, koji mu je, na samrti, dok je puzao po tlu smrtno ranjen, kazao „Zar i ti, sine Brute?“. Koliki bi bili u stanju oprostiti takvo što? Kada sam čuo priču, bio sam neopisivo tužan. Nisam jeo. Ležao sam u kućici, jedva bih njuškom provirio van, sa šapama ukrštenim ispod nosa. Kada bi me tko upitao za šapu, uputio bih mu tužan pogled, ali tako tužan, da se činilo kao da sam bolestan. Što- više, da sam na samrti. „Taj pas je bolestan“, govorili su oni koji su živjeli u mome dvorištu, u velikoj kući. Da, bilo je tako, bio sam bolestan, očajan, razočaran, imao sam grizodušje. Ja, koji ne bih nikada, baš nikada iznevjerio nekoga, a kamoli ubio. Ne. Nisam izdajnik i nisam ubojica, a za ljudska bića koja žive pored mene, dao bih i svoj pseći život. Kada me pozovu, trčim, kada me pitaju da im dam šapu, od- mah je ispružim (doduše, to bude uvijek malo više od potrebnog, tako te ih ujedno