Nova Istra

47 Ferenc BARNÁS NOVI PRIJEVODI ćaj držati je. Budim se oko četiri i pol, kada Otac kreće na posao. Otac još uvijek radi uMÁV- u, ali sada u Upravi kolodvora u Rákoskeresztúru, gdje je odnedavno prihvatio dodatan posao kontrolora. Prisiljen je učiti nove zanate na brzinu jer dok gradi- mo Veliku kuću, ne možemo izrađivati vjerske predmete. Majka ustaje oko pet. To znam zato što ona odmah nakon toga izlazi na ulicu upitati nekoga za točno vrijeme. Kada je u prijepodnevnoj smjeni, uvijek tako radi. Na prvom prikuplja- nju nismo dobili budilicu, a ona ne smije zakasniti u senandrijsku Tvornicu pera. Nedavno su je tamo primili, na rad u dvjema smjenama. Majka zbog rađanja nije stekla kvalifikacije, zbog čega mora sklapati kemijske olovke. Dok se ona sprema, pretvaram se kako spavam, kao i svi ostali. Glava mi je ispod pokrivača, noga Dri- jemalice blizu mojega lica; odgurnem ga od sebe, kao što inače činim. Zatim poku- šavam iznova zaspati, ali mi ne uspijeva. Sada živimo u Maloj kući u Pomázu. Sazidali su je Otac i trojica Momaka, pod upravom stričeka Miske, dok smo mi Mlađi bili u vili Bombás; skupa sa curama i s Majkom. Vila Bombás je u Debrecinu. Izgorjela je u Drugom ratu, ali ju je Otac četrdeset i pete uime neplaćene stanarine dao popraviti jer je tada još imao novca iz vojske. Iz narodne armije ritnuli su ga tek kasnije. Mi smo se svi rodili ovdje, mislim: u bolnici. Majka je u rodilište u Nagyerdőu uvijek sa sobom nosila drveni križ, unatoč tome što joj je striček doktor Szilágyi lijepo rekao: „Draga majčice, neće ovo izaći na dobro, prošloga puta zamalo sam pao u neprilike.“ Majka je na to samo širila ruke i tada bi proradio njezin unutarnji plač, koji su možda i ostali vidjeli, a striček doktor Szilágyi zasigurno, zatim bi legla gore na stol za rađanje, stisnula čvrsto u rukama drveni križ, a mi smo izlazili. Ja sam bio deveti. U Maloj kući imamo jednu sobu i jednu kuhinju. Otac spava u kuhinji, a mi u sobi. Otac u kutu pored štednjaka ima vlastiti krevet, na kojem leži sâm. U kuhinji imamo još jedan stol i jedan stolac. Naša je soba tolika da u nju mogu stati tri velika drvena kreveta, željezna peć i velika škrinja. U njoj držimo odjeću. Krevete smo gurnuli jedne pored drugih, zato što drugačije ne bismo mogli svi leći na njih. Iona- ko svi moramo ležati jedni preko drugih; srećom, mi Mlađi, osim mene, nemamo tako velika tijela. U vili Bombás imali smo čak dvije sobe, pa smo tamo lakše rje- šavali pitanje spavanja. Otac je od debrecinske Uprave kolodvora nabavio željezne krevete po povoljnoj cijeni, koje smo tijekom dana mogli sklopiti. Uvečer bismo ih rasklopili. Tada bi obje sobe bile pune kreveta, ako ne računamo pisaći stol, stroj za modeliranje, harmonij, odnosno ormar s knjigama i smeđi ormar, u koji bismo se mi,Mlađi, uvlačili najčešće onda kada bi netko od Starijih dobivao ozbiljnije batine. Željezne krevete ipak nismo donijeli u Pomáz. Tome sam se najviše veselio ja. Bit će bolje ako sada odmah ispričam zašto.