Nova Istra

44 NOVI PRIJEVODI Anja KAPUNKT nijedan nije odbila primiti. Kćerkin je pogled postajao sve zadovoljniji kako su se kolica punila. No, onda se dogodi nešto što se pri pogledu na tu savršenu koreografiju nije moglo očekivati. Kolica su se zakotrljala. Dogodilo se to posve neočekivano jer se sklad toga para doimao tako postojanim da se ni od bešćutnih kolica nije moglo očekivati da bi mu se mogla usprotiviti. Ta zakotrljana kolica, međutim, poljuljaše dotadašnju sreću. Kćerkine se oči raširiše u panici, a majka ispusti grlen krik koji su svi što stajahu naokolo već očekivali, nakon što je kći nastavila svoj oprezan, ali mehanički pokret rukom, pa se boca s mlijekom rasprsnu na popločanu kamenom podu, a bijela tekućina i krhotine smeđega stakla raspršiše na sve strane. Krici i suze, na podu tekući kaos i krhotine. Kći i majka zagledaše se kao da su odjednom postale tuđe jedna drugoj. Obje bijahu izvan sebe, a ostali se držahu na odstojanju i nisu se miješali u zbivanje, ni da im pomognu ni da ih smire, a ni da rasprše skupinu ljudi što se sad okupila promatrajući ih i čudeći se. Tek se jedna prodavačica odvaži prodrijeti u nevidljiv krug koji su činile majka i kći. Ali u trenutku kad prodavačica krenu prema njima, majka i kći ponovno uspostaviše svoj odnos, opet su bile odvažni MAK-tandem i udružiše se protiv prodavačice. Najednom se doimahu pribranima, obje mehanički prihvatiše ruku one druge i ispriječiše se pred prodavačicom, čija se odlučnost pretvori u nemoć pa se riječima „Donijet ću metlu s lopaticom i krpu...“ privremeno povuče iz cijele zgode. Dok se prodavačica vratila s vjedrom i krpom, MAK-tandem bio je već napustio trgovinu i za sobom ostavio kolica u kojima dotad bijahu sortirale kutije, boce i limenke. Samouvjereno, uzdignute glave i s ljubaznim osmijehom, a ipak kao pobjednice iz bitke, prošle su kroz špalir naših zapanjenih pogleda i izišle. Kad se prodavačica vratila, obrisala je bijelu lokvu kao da ništa nije razumljivije od toga, baš kao da su štrcaji i krhotine bili posljedica njene nespretnosti, i čavrljaše pritom uljudno o vremenu i cijeni kobasica s dvjema mušterijama koje je očito dobro poznavala. Nije zamjerala MAK-tandemu. Nitko im nije zamjerao i zapanjenost se zapravo ticala jedino samorazumljivosti njihove samoće udvoje. „Pa ti ništa ne govoriš. Prepuštaš nama brigu za cijeli razgovor“, požalio se otac. „Hajde, pričaj nam, kako su djeca i taj tvoj Saksonac.“ „Thomas.“ Nisam se potrudila podsjetiti oca daThomas ne potječe iz Saksonije, nego iz Thüringena. „Dobro su. Oni..... pozdravili su vas.“ Premda smo sve troje znali da ova rečenica nije istinita, nisam se mogla suzdrža- ti da je ne izgovorim, možda mi ju je došapnula čežnja da bi to jednom trebalo biti tako. Otac i majka kimnuše blago kao da se zahvaljuju. Tako smo završili s ovom temom. Odradili smo sve što bijaše neugodno ne izlažući se bolnoj iskrenosti, pa