Nova Istra

43 Anja KAPUNKT NOVI PRIJEVODI „Dođite već jednom za stol!“, spasi me majčin glas. Bila je izvanredna kuhari- ca. Čak i za radnih dana znala je spremiti raskošna jela, pečena rebra s crvenim kupusom i valjušcima, kunićev batak sa šparglom, pečeni zubatac s krumpirom i slaninom. Pa ipak mi ti objedi nisu ostali u lijepom sjećanju.Majka je uvijek umjela, a umije to i sad, dodavati jelima svoje naročite duševne začine. Dok su se sastojci jela nježno rastakali na jeziku, pratio ih je nekakav neugodan okus. Naime, taj da zapravo ne zavređujem da mi se kuhaju takva kraljevska jela, da to zapravo nipošto nisam zaslužila. U svojoj kuhinji nikad nisam spremila niti jedno majčino jelo. Če- sto sam kuhala azijsku hranu jer sam neko vrijeme živjela u Hong Kongu, a i zato što su je Thomas i djeca rado jeli. No, većinom je kuhao Thomas. Sjedili smo za stolom, baš kao i uvijek. Ja na svojemu mjestu iz djetinjstva, leđi- ma okrenuta prozoru, otac desno, majka lijevo od mene. Na stolu tava s gulašom. Žustro sam žvakala komad goveđeg mesa, a potom se ispričah, kako sam u djetinj- stvu uvijek činila kad bih htjela otići u nužnik, u kojem ću meko sažvakan komad mesa ispljunuti u zahodsku školjku. Opet sam sjela za stol i gutljajem vina sprala kiselkast okus mesa. Otac i majka nisu rekli ništa, razmijenili su samo sporazumne poglede koji me već godinama više nisu pogađali. Ipak oni od toga nisu odustajali jer su tako mogli sačuvati iluziju da još uvijek mogu odlučivati o tome što mora, a što ne smije biti. Prekinuh šutnju koja me više nije mogla slomiti i upitah znaju li što o MAK- tandemu. „Majka je mrtva, umrla je prije nekoliko mjeseci. Srčani udar. Nije pre- živjela do bolnice. Čovjeku može biti žao kćeri, tako posve same. Jadno stvorenje.“ Iznenadila me majčina sućut. Bila sam zapanjena, vjerojatno pomalo i užasnuta zbog toga što ju je nazvala „jadnim stvorenjem“ i pritom upotrijebila upravo one riječi koje i meni bijahu u glavi dok sam se vozila mimo nje. Još dok sam se bavila svojim čuđenjem, otac poče govoriti o nečemu meni nepoznatom. Nekoć je to bio znak da se ne trebam miješati, da se ne smijem miješati u ono o čemu majka i otac trebaju razgovarati. Stoga se, kao u djetinjstvu, prepustih svojim mislima koje još bijahu zaokupljene MAK-tandemom. Jednom sam ih srela u kupnji. Bila sam na- umila kupiti čokoladu u trgovini pokraj knjižnice, sjećala sam se toga začuđujuće točno. Kad uđoh u dućan, odmah ih ugledah kako plešućim korakom guraju kolica za kupnju mimo polica s robom, kći zakačena za lijevu ruku svoje majke koja je unatoč tome uspijevala gurati kolica ravno pred sobom. Majka i kći okrenule bi se usklađeno prema nekoj polici, majka bi slobodnom desnom rukom posegnula za nekom bocom ili limenkom, pružila je kćeri, a ova bi to onda dražesno pomno smjestila u kolica, što je odudaralo od njezinih uobičajenih pokreta koji pomalo podsjećahu na kretnje robota. Ispitivačkim pogledom provjeravala je svaki pred- met koji bi joj majka dala, da bi ga napokon zadovoljno položila u kolica i pritom