Nova Istra

42 NOVI PRIJEVODI Anja KAPUNKT zero. Pogledah kroz prozor u nadi da ću možda iz daljine prepoznati oca na vodi. Usprkos svojih 70 godina, išao je još uvijek čamcem na jezero i pecao. Kukovi su ga boljeli i više se nije usuđivao voziti auto, a ipak ga se nije moglo odvratiti od odlaženja na vodu po vjetru i svakakvom vremenu, danju i noću. Do pristana išao je biciklom na čiju bi prečku pričvrstio ribarske štapove. Jednom je rukom držao upravljač, a drugom balansirao s mrežicom i vjedrom. Malo čudo bijaše već to što je bez nezgoda stizao do čamca. „Nije on umom obdareno biće, nikad to nije bio“, imala je običaj reći majka. Ako je još na jezeru, prepoznat ću ga, u plavom čamcu, njegovoj Rosani , sa sivim šeširom, čiji se crveni obod već iz daljine moglo vidjeti kako blista. Ipak ga nigdje nisam mogla opaziti. Umjesto toga, pogled mi pade na kupalište Schwalbenberg, gdje smo one godine, kad je vrelina počela već u svibnju, bili gotovo svakoga dana. To „bili“ odnosilo se na Ralfa, Petera, Steffi i mene. Bilo nam je četrnaest – petna- est godina i uvijek smo išli učetvero. Bio je vreo dan, a zbog velikih se vrućina ni u školu nije išlo. Peter i Ralf bacili su bicikle na tlo i smjesta se sručili u vodu, a Steffi je nestala u grmlju. Zaključala sam bicikle i kad pođoh prema vodi, preda mnom se stvori odvažan MAK-tandem, u kupaćim kostimima koji su nekoć morali biti žarkih boja, a sad su bili već jako izblijedjeli. Te dvije žene, koje inače uvijek bijahu do cipela zamotane u mantile, stajahu odjednom tu gotovo gole. Debelih, bjeliča- stih nogu i ruku na kojima su se ocrtavali tragovi elastana iz odjeće i dvostruko naboranih trbuha. Bio je to bizaran prizor, ali njih dvije bijahu opuštene i doimahu se sretnima. Sloga koja je među njima vladala bijaše im potpuno dostatna. Obje su zašle u vodu samo do koljena, prskale su malko oko sebe, oprezno, baš kao da su htjele izbjeći da hladna voda izazove prepast na koži one druge. Pritom su cičale, a onda odjednom, kao na nekakav tajni znak, istrčaše skupa iz vode, pa majka unatoč žezi žurno zamota kćerkino tijelo u ručnik, kao da se kći maločas okupala u lede- noj vodi. Kćerkin je osmijeh bivao sve radosniji dok ju je majka trljala i uskoro se počeše zajedno tako smijuljiti da se to čak i nama, pubertetlijama, činilo čudnim. Pričekala sam tada da MAK-tandem, koji je uskoro pokupio svoje stvari, ode, pa i sama uđoh u vodu. Začuh kako se kućna vrata otvaraju i majka počinje glasno grditi. Nisam razum­ jela što je rekla, no otac je očevidno razumio. Okrenuo se na peti. Sišla sam niza stube, pošla za ocem i vidjeh još njegovu ruku kako poseže za svježe ulovljenim ribama prije nego što izvana zatvori vrata i pritom proizvede isto onoliko buke koliko i majka svojim psovanjem. Otac me zagrli. Pri zagrljaju u pulover mi se zakači nekoliko sjajnih, hrapavih ribljih krljušti. Zajedno smo se tome smijali.„Sad si opet jedna od nas“, rekao je potom. Trudila sam se da mu ne pokažem koliko me ta rečenica užasnula.