Nova Istra

41 Anja KAPUNKT NOVI PRIJEVODI sve do kuće mojih roditelja. Otac više nije vozio auto, a ipak ga nije htio prodati, nego ga čuvaše spremnog za hitne slučajeve. Nije mi bilo teško prihvatiti to gledište. Zato sam se vozila taksijem i prisjećala se kako sam nekoć biciklom krstarila tim ulicama. Vidjela sam je u trenutku kad je taksi skrenuo u ulicu u kojoj je kuća mojih ro- ditelja. Sjedila je skvrčena na klupi autobusnog stajališta, tamo gdje stane bus koji dolazi iz grada. Njezin prazan pogled, usredotočen na sigurnosno staklo, izmilio je kroz staklenu ploču prema meni. Prizor toga jadnog stvorenja ispuni me grozom. Sjedila je tamo sama i to bijaše prvi put da je vidim bez majke. Nisam znala ni kako se zove. MAK-tandem, tandem majka-kći, svi smo ih tako zvali. Metar i šezdeset, krupna, rano odraslo dijete, takva mi je ostala u sjećanju. Dijete svoje majke, od koje se nije odmicala. Nisam znala ni njeno ime ni od kakvog je poremećaja zapra- vo patila. Uvijek su išle zajedno. Majka i kći. Ruku pod ruku, majka ništa veća od kćeri i jednako punašna, išle su složno se njišući i klimajući u istom ritmu ovamo i onamo, kao da im je misija propješačiti taj mali grad što je moguće više puta. Nikad nisu ostavljale dojam da imaju nekakav jasan cilj pred očima; možda su naprosto uživale u zajedničkom ritmu. Obje s uljudnim, ravno pred sebe upravljenim smi- ješkom koji bijaše izraz njihova uzajamnog povjerenja, a s druge je strane spremno prihvaćao svijet. Već smo odavno bili prošli autobusno stajalište na kojem se kći više doimala kao da čeka majku negoli autobus, ali moja prepast nije prestajala te se na svojem sjedalu skupih baš kao i ona. Praznina njezina pogleda kapala mi je ravno u dušu. Taksi se zaustavi pred kućom mojih roditelja. Kad se vratnice zalupiše, ugledah majčino lice vrlo blizu zemlje po kojoj je udarala motikom između strukova graha: kimnula mi je i nastavila raditi dok nije završila gredicu. Pogled mi pade na jezero na kojem sam kao dijete gotovo svakog dana veslala i uspjeh se nasmiješiti. Dok sam čekala pred kućom, majka opra zalijepljenu zemlju s motike u bačvi za kišnicu, spremi alatku u šupu, a onda dođe k meni. Pruži mi ruku brzo, kao da obje imamo zemlju i paučinu na odjeći pa želi izbjeći da je zaprljam. Kad pređosmo preko kuć- noga praga, reče mi: „Izuj cipele, tlo je vrlo vlažno, prljavština na poplatima brzo se razmili po svim kutovima kuće. A ja sad, pored vrta, ne mogu sebi priuštiti vrijeme da čistim kuću.“ Još je kazala: „Tata je na pecanju, nadam se da će se uskoro vratiti, za pola sata je ručak.“ Odnesoh torbu gore u prostoriju što nekoć bijaše moja dječja soba. Sad je tu bila gostinjska soba. Osjećala sam se tuđe u ulozi gosta. Promatrala sam novi ležaj koji bijah već vidjela kad sam posljednji put bila tu i koji u međuvremenu više nije bio nov, a rado bih se bila ispružila na svojem starom krevetu. I samu me malko iznenadi taj dašak nostalgije. No, kao dijete rado sam ležala gore i promatrala je-