Nova Istra

37 Ivan ZRINUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Jedan se mlažnjak skaredno izdaje za pticu A jedan nakrivljeni križ za mojeg oca Da umijem plesti načinio bih od pustote omču Kojom bih ovio vrat preostaloj navici Ovako samo govorim ono što nisam mogao dosad Dok ukoliko i dalje zvuči učenije od ako Prije no što nestali san proglasimo umrlim Upitajmo sjećanje može li se cijelo oprati bez tuđe pomoći I prije no što volju interniramo ispod svijesti Poljubimo obraz barem jedne glave koja je uspjela ulubiti zid Jer ima onih koji urliču tako da ih se što slabije čuje A mi znamo šutjeti zar ne U noći podstavljenoj suhom mjesečinom Gole su nam šake zijevnule kostima Smiješnim poput sjećanja na život Zgnušani nad navijanjem znanaca i bivših ljubavnica U klinču tražismo od nebesa neka učine nešto Bilo svjetlo bilo tamu Kad padosmo ostadosmo ležati Obojica predaleko od svojeg kuta I glasovi se napokon počeše utišavati