Nova Istra

33 Adam RAJZL SUVREMENA KNJIŽEVNOST odlazi u polje i obavlja teške seljačke poslove. „Otići, nekamo otići, naći nešto ljepše, bolje“ ‒ misao je koja ga je sve češće budila i pratila. Iza toga Saru je samo nakratko susreo sutradan poslijepodne. Njezin otac Izak došao je ponovno u selo i od Jakova tražio da pusti sina s njim u grad kako bi ga nagradio. Jakov se opirao, bio je jako ponosan što se o pothvatu njegova sina priča ne samo u selu, nego i u okolici, pa i u gradu, gdje je gospodin Izak bio vrlo ugledan. Jakov je, na kraju, ipak popustio, pa je gospodin Izak fijakerom Martina dovezao u grad kako bi ga nagradio odijelom po izboru. Nakratko su navratili u Izakovu kuću da bi gospođa Rebeka, Sarina majka, upoznala spasioca njezine kćeri. Sve su se njezine prijateljice čudile i divile mladićevoj snalažljivosti. Sara je tada, na- kratko, kroz prozor obiteljske kuće ugledala Martina, nasmiješila mu se i mahnula. Prethodne noći dugo nije mogla zaspati; pred očima joj se vraćala slika nasilnika koji ju je iznenada zaskočio, pograbio, bacio na zemlju, počeo trgati odjeću, hvatao je za grudi, silom počeo ljubiti, a ona se odlučno branila, vrištala i dozivala pomoć. I kada joj je snaga počela kopnjeti, kada joj je rukom i širokim snažnim dlanom go- tovo uspio zatvoriti usta, pojavio se Martin. Učinilo joj se kao da je sinulo svjetlo u tami, sunce među tamnim oblacima. Čula je psa i odlučan glas:„Dada, striče, trčite ovamo, spasite djevojku!“. Nasilnik, koji se činio hrabrim, a zapravo se pokazalo da nije bio takav, na prvi je Martinov povik poskočio poput preplašena zeca ispod bundevina lista u kukuruzu kada ga nanjuše lovački psi, i otrčao. „Zahvaljujući Martinu, sve je dobro završilo! Kao da ga je dragi Bog poslao da mi pomogne!“ ‒ često je ponavljala majci Rebeki. „Čudni su Božji putevi!“ ‒ umirivala ju je majka. U Izakovoj secesijski građenoj lijepoj kući nisu se dugo zadržali. Gospodin Izak Martina je stalno požurivao:„Idemo poslom, obići ćemo trgovine. Naći ćemo nešto lijepo!“. „Gospodine Izak, ništa meni ne treba. Uvijek bih tako postupio i postupit ću!“ „Moraš, mladi momče, prihvatiti poklon jer si napravio nešto veliko. Spasio si čast moje kćeri. Uvijek ćemo ti biti zahvalni. I ona stalno spominje kako si bio sna- lažljiv, a, moram priznati, i vrlo hrabar. Ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo da je snažni silovatelj, razjaren ko bik, krenuo prema tebi, a ti nemoćan da se braniš. Nasreću, obično su takvi čudaci vrlo plašljivi.“ Krenuli su, a da se Martin sa Sarom nije uspio ni pozdraviti. Nakon što je istoga dana za nagradu dobio lijepo odijelo po mjeri, trgovac Bruck vratio ga je u selo. Priču o pokušaju silovanja židovske djevojke i očuvanju njezine djevojačke časti Martin, i kasnije, kada je bio izučio stolarski zanat i dobio nadimak Tišljer, često je godinama vraćao i obnavljao dodajući joj nove, još zanimljivije pojedinosti.