Nova Istra

32 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Adam RAJZL benu, prestrašenu djevojku, kćer trgovca Brucka, dotrčali su i započeli znatiželjnim pitanjima, na koje je on polako i kratko odgovarao. Svi su bili složni u jednomu – da je silovatelj dobro znao sve djevojčine navike. Očito ju je danima pratio. Kao što lovac iščekuje srnu da u predvečerje iziđe iz šume na rascvjetalu livadu, birao je pravu priliku da je ščepa. Jakov je upregnuo svoje vrance u kola i rekao: „Djevojko, idemo sad u grad. Od- vest ću te ocu i majci da se ne brinu. Ti ćeš im sve ispričati. Imala si sreće. Sve je dobro prošlo.“ „Jakove, hvala ti što si mi dovezo kćer. Svaka ti čast što si odgojio takvog sina. Spasio je čast moje kćeri. Nastojat ću mu se odužiti“ ‒ u svojoj dnevnoj sobi uz nekoliko čaša vrhunskoga vina zahvaljivao je Sarin otac, sretan što je sve dobro završilo. „Ništa ne treba, gospodine Izak. Meni je drago da se uspio snaći“ ‒ rekao je Jakov gladeći svoje svinute prosijede brkove. „To mora biti neko ko sve dobro poznaje. Sigurno je i Saru dobro znao, slijedio je danima. Nastojo uočiti njene navike da bi izabro pravu priliku“ ‒ zaključili su, pri pozdravu, prije Jakovljeva povratka kući. Trgovac Izak uputio se iza toga u žandarmerijsku postaju prijaviti silovatelja. Pritom je ukratko opisao događaj, onako kako mu je, po ne zna koji put, plačući, prepričavala kći Sara. „Učinit ćemo sve da ga otkrijemo i strpamo u zatvor. Možda će se sada pritajiti. Ali, kad-tad, kao što to čine raubšiceri u zimsku snežnu večer, izaći će na čistinu, na belinu snega, i ostaviti bilo kakav znak. Budite sigurni da ćemo ga naći“ ‒ samo- uvjereno je govorio Živorad, Žika, Ilić, suhonjav, visok žandarmerijski narednik. Od prvoga nenadanog susreta u polju u ljetno predvečerje, kada ju je snalažljivo- šću spasio iz ruku nepoznata nasilnika, Martinu je Sara stalno bila u mislima. Pri- zivao je sjećanja, čuo njezin krik i dozivanje, njezin plač, vidio njene suze, prašnjavu potrganu odjeću iza koje su se nazirale grudi i svijetla nježna koža, ali i lijepe oči, koje su ga, dok su koračali prema selu, gledale poput preplašene srne na šumskoj prosjeci. Još su mu se više svidjele u roditeljskoj kući, kad se malo primirila, umila i počešljala. Tijelom mu je prostrujala neka čudna toplina kad ju je, pri odlasku, ugledao gdje se uspinje na kola kojima će je njegov otac odvesti roditeljima u grad. „Hvala ti, Martine! Nikada ti to neću zaboraviti!“ ‒ šapnula je još jednom prije polaska pogledavši ga toplim očima. „Ni ja nikada neću zaboraviti susret s tobom!“ ‒ pomislio je u sebi. Bila mu je tako blizu, ali činilo mu se i tako daleko. Ona je bila gradska šesnaestogodišnja dje- vojka iz ugledne trgovačke bogate obitelji, a on petnaestogodišnji dječak koji se još uvijek vere po drveću, luta livadama, čuva krave i svinje, rano ustaje, s roditeljima