Nova Istra

31 Adam RAJZL SUVREMENA KNJIŽEVNOST silovatelja i osvetio mu se za gnjusan čin koji je naumio ostvariti: slomiti najljepši cvijet u vrtu koji je uporni vrtlar godinama uzgajao i divio mu se kada bi se jutrom pred prvim sunčevim zrakama otvorio obliven kapljicama rose. Dok se približavao napadnutoj djevojci, bilo mu je odmah jasno da nije iz njiho- va sela. Seoske djevojke nosile su suknje gotovo do gležnjeva, a na njoj je ugledao lepršavu žutu haljinu s plavim cvjetovima, ugužvanu i zaprljanu zemljom, te je od- mah zapazio i crvenu, rasparanu bluzu. I prije nego što je došao, djevojka je već ustala. Preplašena, rukama je otresla prašinu sa sebe, popravila kosu i odjeću. Martin je, iznenađen, stajao pred njom. Prepoznao ju je. Ona se, pak, malo primirila kad ga je ugledala jer ga je već ranije susretala u očevoj trgovini. Zapazila je njegovu crnu kovrčastu kosu i neobično ja- sne modre oči. Nije mu znala ime. Martin se suosjećajno zagledao u njezine suzne, kao ugarak tamne, oči. Te je tamne krupne oči, rumeno lice i bijele pravilne zube često viđao pri dolasku u trgovinu. Znao je da se zove Sara Bruck, bila je vedra i uvijek nasmiješena. Najjače se nasmijala kad bi on, po zahtjevu majke Veronike, došao u trgovinu i zatražio od trgovačke pomoćnice: „Pola kile šećera, frtalj kile maka i pol frtalja koričica“. Sara se malo zamislila računajući u sebi koliko je to de- kagrama, ali joj je to već bilo uobičajeno jer u nedostatku novca seljani kupuju samo ono najnužnije i dobro prevrnu svaki novčić. Kolače nisu pekli svake nedjelje, nego samo za veće blagdane i obvezno za kirvaj 21. rujna, spomen-dan svetoga Matije, zaštitnika sela. „Pođi sa mnom“ ‒ rekao joj je i dodao mirno: „Ja samMartin“. „Ja sam Sara Bruck. Hvala ti“ ‒ odgovorila je tiho isprekidanim glasom. „Znam ti ime, ja sam u susjednoj kući nasuprot trgovine tvoga oca. Idemo moji- ma u selo. Bit će sve u redu.“ Tek je usput, na povratku, dok su koračali prašnjavim putom, preplašena Sara doznala da je Martin bio sam. Silovatelja je uspio preplašiti dosjetljivošću i tako je spasiti. Velike zasluge imao je i pas Garo koji je glasno lajao, pa se činilo kao da poljem trči više ljudi s namjerom da je izvuku iz silovateljevih ruku. U kući, Martinova majka Veronika umirila je djevojku. Donijela joj je svježu hladnu vodu iz bunara, ulila je u lavor i pripremila ručnik da opere lice. Plavice na licu, koje su ostale od silovateljevih udaraca šakom, i zakrvavljeno oko jasno su se vidjeli. Modrice na vratu, koje su ostale od snažnih ruku što su je stezale u želji da se preda, voda nije mogla isprati. U Sarinu, Martinovu, Jakovljevu i Veronikinu sjećanju još će se dugo kovitlati. Ni vrijeme ni novi događaji neće ih moći izbrisati. Strina Veronika dala je Sari nekoliko komada svoje odjeće. Kad se osvježila i smiri- la, unatoč upornim navaljivanjima, nije mogla ništa pojesti. Jedva je čekala povratak kući. Otac Jakov i susjedi, iznenađeni što na cesti u Martinovu društvu vide izgre-