Nova Istra

29 Adam RAJZL SUVREMENA KNJIŽEVNOST U Martinovu rodnu selu bila je trgovina kućnim potrepštinama u kojoj su na policama i u ladicama stajale brojne sitnice što trebaju svakom stanovniku: brašno, sol, šećer, petrolej, svijeće, kolomast, čavli svih veličina, motike, lopate, sjekire, lanci, lonci i tko ne zna što se u toj maloj prostoriji drvena poda nije moglo naći. Vlasnik je bio Židov Izak Bruck. Redovito je svakoga drugog dana fijakerom dolazio u selo pregledati trgovinu, provjeriti što nedostaje i naručiti robu. S njim je katkad dolazi- la i Sara, šesnaestogodišnja kovrčasta crnokosa djevojka, srednje visine, rumena lica i tamnih očiju. Obožavala je prirodu, livade, ptičji pjev i miris trava. Često je stoga u pratnji prijateljice Rahele, tetke Hane ili, pak, sama, pješice išla stazom što je vodila od grada, poljima, mostićem preko potoka, šljivicima, pa sve do sela i trgovine.Već je učila trgovački zanat pa je tako Izak bio siguran da će se trgovačka tradicija u obitelji nastaviti jer je stariji sin Benjamin upisao studij arhitekture u Beču. „Ja ću crtati i graditi zgrade, a ti ćeš ih prodavati bogatim bankarima.“ ‒ šalio se sa sestrom Sarom. Ponovno je jedne subote s ocem došla u trgovinu; on je otišao kočijom, a ona ostala kako bi zajedno s trgovcem Markom na police poslagala tek zaprimljenu robu. Krenula je pješice natrag u grad prije nego što se sunce spustilo u krošnje obližnje šume. Martin je, pak, s Garom i toga subotnjeg toplog predvečerja bio na obali potoka. Pas se provlačio kroz trsku i šaš. Prskao je vodom igrajući se s pticama koje su izlijetale iz šikara ili je trčao za žabama što su s obale skakale u vodu. Iznenada, pas se umirio, kao da nešto osluškuje. Iz obližnjeg je kukuruza, pokraj staze, Martin začuo zapomaganje, djevojački vrisak, plač i dozivanje: „Upomoć!!! Upomoć!!!“. Sa psom je potrčao prema mjestu odakle je dopirao ženski glas. Ugle- dao je djevojku koja je ležala na zemlji i žestoko se branila. Iznad nje, koliko je iz- među kukuruznih stabljika uspio vidjeti, klečao je snažan plavokosi momak kratke kose i jakim rukama stezao joj nježni vrat. Ona se branila. zapomagala i vrištala, a plavokosi joj je, izbezumljen, dlanom pokušavao zatvoriti usta. U tom je trenutku Martin – i sâm se često pitao kako mu je sinula takva ideja – počeo snažno vikati: „Dada, striče, trčite ovamo. Spasite djevojku!!! Požurite!!!“ „Dada, striče, trčite ovamo. Spasite djevojku!!!“ ‒ odjekivala je obližnja šuma. Garo je počeo još jače lajati. Plavokosi, preplašen vikom i pasjim lavežom, za- čudo, ostavio je prestrašenu djevojku. Poskočio je poput iznenađena jelena u viso- koj travi. Razgolićen i uznojen, izgubio se u visokom kukuruzu. Još se dugo čulo šuštanje kukuruznih stabljika, pasji lavež nije prestajao. Garo je i dalje trčao za neznancem, čini se sve do obale rječice Jošave i obližnje šume, a onda se vratio dašćući. Martin ga je zahvalno pomilovao po kovrčavoj dlaci rekavši mu radosno: „Garo baš si pravi! Kad se vratimo kući, dobit ćeš nagradu. Čeka te komad slanine i kruha s masti!“.