Nova Istra

23 Stijepo MIJOVIĆ KOČAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST Kad se jednom ipak nađoše u uredu zadovoljnoga Cvrčka, „glavnog ravnatelja i vlasnika svih Mravinjaka“, Mrav mu reče da to tako dugo ne može potrajati: u radu je spas! – Pa, ja radim. Ubijam se od posla! Vidiš koliko obveza imam: nadgledati sve te protuhe, Pauke, Mravojede i druge koji vode moja imanja, diskografske kuće, privatne televizije, razne dozvole, to jest licencije za izbore ljepotica... Bolje mi je bilo dok sam samo pjevao! –Ali, ništa se svime time ne privređuje, ne stvaraju se nove vrijednosti..., govorio je Mrav istinu. – Meni su dovoljne i ove moje stare vrijednosti, koje već imam, a steći ću i nove! Uostalom, kad si vidio da jedan ravnatelj i vlasnik prima jednoga običnoga najam­ nog radnika? Ti si iznimka jer se poznajemo odavno. Još iz one Ezopove basne! – Evo, upravo ulazi moj snimatelj. Meni će snimke dobro doći za promičbu: pri- mam i pomažem sirotinju. Na sljedećim ću se izborima kandidirati za kralja svih životinja: naivna će sirotinja u to povjerovati i glasovati za mene.A i tebi će koristiti: pohvali se doma pred dječicom da te primio glavni ravnatelj i objesi tu sliku u svoj dnevni boravak. No, da: i taj je„tvoj“ dnevni boravak zapravo moj.Vidi, upravo sam dobio obavijest od svoje pravne službe da mi mjesecima već nisi platio najamninu. – Najamninu!? Tebi! Za moj rodni prag? Za moju djedovinu! Uostalom, od čega da ti platim!? Tvoji su me Pauci otpustili! Nezaposlen sam! Kako imaš srca...! – O srcu samo pjevam, a od novca živim, reče kruto Cvrčak! Ako do sutra ne platiš najamninu – letiš van iz stana! Ionako tamo, u čitavome Mravinjaku, kanim napraviti zabavište za šiparice i mlade junčiće, oni najviše troše – roditeljski novac! I najbolji su platiše: nisu sami zaradili... A meni prave „nove vrijednosti“, kako bi ti rekao. Hoćeš li jedan viski? A, sjećaš li se kad sam te ono molio malo hrane!? – Da, ali ja sam privređivao, natjeravši i tebe da sam privrijediš za život, a ti... Ovo je propast svijeta, reče očajni Mrav, diže se i ode! – Samo idi: koliko je već „propasti svijeta“ Svijet dosad preživio, pa će i ovaj, i ovaj, „aj-haj-haj – i ovaj – i ovaj“, pjevao je Cvrčak pripjev (Hrvati kažu: refren) svojega novoga pjesmuljka (Hrvati kažu: songa ) koji su i Mravčice i Mravčići već posvuda pjevušili. Kolika li će to biti lova od prodaje elektroničkih snimaka, radija, televizije! Lova do krova, nadao se i radovao Cvrčak. Njihova prepirka, međutim, bila je posve suvišna: obojica su govorila istinu. Mrav je bio duboko uvjeren da bez rada, reda i privređivanja nema budućnosti, ma koliko lijepo tko pjevao. Bio je i pomalo zadrt te nije priznavao kako bi sve možda bilo drugačije da se u početku prema Cvrčku malo popustljivije ponašao... Možda bi bilo bolje da su odmah sklopili kakav ugovor o suradnji, da su Mrav- čice i Mravčići imali i malo zabave i opuštanja, a ne samo rad i rad i rad, čekajući