Nova Istra

186 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Šura DUMANIĆ jer to je ono dobiveno vrijeme koje otac popunjava pričama za svoju kćer; a onda je, kao jednoga ljeta u Samoboru, to kiša koja„ više ne budi nikakva sjećanja, samo pada i pada, pada na prošlost i na budućnost “...). Zapisi u ovoj knjizi otkrivaju kako i u najvećoj nedaći, koja je iz duševne boli zbog gubitka voljene osobe prešla na fizičku razinu te liječenje i dvostruko trpljenje bolova, autorica dijeli teškoće i osjećaje drugih – onih koji joj pomažu da preživi gubitak, onih s kojima druguje povremeno ili stalno tijekom mnogih godina svoga života.„ Strašne slike koje stalno naviru ne napuštaju me. Nadina invalidska kolica, nje- zina smrt 2012., Verina samoća u Homburgu, Arno je već 6 godina mrtav, Scharlotta Salomon 1943. odvedena u Auschwitz, Walter Benjamin koji uzima morfij u jednom hotelu jer nije uspio pobjeći preko Pirineja, tog je dana granica prema Portugalu bila zatvorena, samoubojstvo Stefana Zweiga – znam, sve sam to već po stoti put napisala, pa ipak me neutješne slike tih sudbina noću nikad ne napuštaju. “ Jednako će tako u vrtlog svoje tuge uvući (i suosjećati s njima) izbjeglice, nesret- ne žene, beskućnike, tužne sudbine poznatih koje je srela u životu ili provela dio života s njima, uz njih, kao što je elegična priča o otoku Šipanu i njegovu propada- nju, i pokušajima nekoliko žena da spase taj napušteni zavičaj. Život je „pačvork“ – mozaik satkan od drugih, čiji su središnji motivi smješteni u drage i najdraže, u one s kojima se stopimo, gotovo u simbiozu. Tu se najednom događa misaona hiperbola, kada se slijedom svih asocijacija prelazi na razinu poruke, razinu na koju ima pravo i može se popeti tek onaj i ona koji su svoje živote ispisali za drugoga i za druge, kao što će autorica, primjerice, napisati: „ Danas u vijestima javljaju da je Hrvatska u odnosu na broj stanovnika, prva u Europi po broju beskućnika. No kog je to još briga, tko se još zbog tog stidi? Ne, svi se bave svojim poslovima, bulje u svoje ekrane, piju kave po kavanama, misle na svoje planove – misle da su još ljudi. “ Dakle, premda je u pitanju tekst duboke nutrine, introspekcija i put ka sebi, autorica nipošto ne prekida „vezu sa svijetom“, već ga duboko osjeća i suosjeća s njim. Bol zbog gubitka voljenoga čovjeka potaknula je sve druge boli, ali i bolno, možda utješno, pitanje, “ možda smo oduvijek i suviše nemoćni da brinemo brige svijeta? “ Klupa i kutija/e boravka Knjiga je u stalnoj napetoj potrazi za tim da se popuni ono mjesto u životu koje je zauzimalo dvoje, zajedništvo, ljubav i suradnja. Stoga su dragocjena i stara pri- jateljstva, zajedničke knjige, teme, poznanici, literatura... Ali i neke sasvim obične stvari, koje poprimaju važno simboličko značenje. Takvo značenje poprima jedna klupa na Zapadnome kolodvoru, ona klupa na kojoj je on znao sjediti i na kojoj sada ona sjedi i čuva uspomenu: „ I tako je ta klupa postala neka vrsta doma i neutješ- nosti. Dragi moji nepoznati, pronađite i vi neko mjesto koje su posjećivali vaši dragi... “