Nova Istra

185 JEDNA KLUPA, JEDAN ŽIVOT Irena VRKLJAN: Protokol jednog rastanka , Naklada Ljevak, Zagreb. 2015., 120 str. Nježan, tih, elegičan, ovo je glas pravoga rastanka! Onoga koji baca još jedan, zad­ nji, panoramski pogled na prijeđeni (životni) put, onoga koji baca nutarnju sjenu (sjene) i napipava most koji prelazi s onu stranu svakog (drugoga) rastanka. Smrt voljenoga bića. Smrt dijela mene, koja ostajem – i zapisujem. Irena Vrkljan napisala je knjigu„Protokol jednog rastanka“ u sjećanje na svoga preminulog muža, njemač- koga pisca (Benno Meyer-Wehlack) s kojim je dijelila najveći dio života, živeći na relaciji Zagreb-Berlin. Oko te trase i posebno na zadnjim postajama (osobnim ži- votnim„polovima“, kako kaže autorica) ispletena su i izgrađena brojna prijateljstva, istkan je život ljubavi vrijedne pamćenja i sjećanja. Unutarnje i vanjsko boli Irena Vrkljan uspjela je tiho, gotovo neprimjetno, korak po korak, riječ po riječ, misao po misao, sjećanje po sjećanje, istkati spasonosnu knjigu uspomena kojom se ne oprašta – već grli vlastiti, i njegov, život, prijatelje, sestru, svoje bliske, najzad sebe samu! Taj je rastanak poput opisa kiše koji se na više mjesta pojavljuju u ovome iznimnom zapisu – one koja obilno natapa sve što je doživljeno, sve susrete, raz- govore, draga lica i sastanke, uspomene... Kiša, koja je ponekad naporna, zamorna, ponekad obilna, iznenadna, a onda opet duga, mučna, kad pada bez prestanka – sve u svemu pojavljuje se kao glazbeni ton, lajtmotiv Irenine priče, ona voda što u pozadini, tiho, povezuje otoke i otočiće života. (Najčešće je to obilna, iznenadna i silna provala vode, koja nas tjera da potražimo sklonište; drugi put će kiša padati u Dubrovniku i omogućiti ocu i kćeri – bliskim autoričinim osobama, da se zbliže, Šura DUMANIĆ, Opatija