Nova Istra

179 Božidar ALAJBEGOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI hovo dotadašnje intelektualno i bračno partnerstvo srozava na odnos gospodara i služavke, Mileva se prisjeća njihova zajedničkog života. Načelom asocijativnosti u Milevinu umu izranjaju scene njihova upoznavanja na fakultetu, zajedničkoga rada, iskustava i druženja, analitičkih diskusija o različitim temama, uživanja u glazbi ili promatranja noćnoga neba. Takvo reminiscencijsko katalogiziranje svega što ih je nekad spajalo i činilo srodnim dušama te što su njih dvoje nekada imali, a Milevi sada nedostaje, u njoj izaziva neizdrživ osjećaj praznine. Lišena Albertove ljubavi, prazninu u duši prepoznaje i kao odraz praznine – fizičke odsutnosti kćeri – na- stale kad je Milevu Albert natjerao da se odrekne njihove kćeri i preda je na skrb svojim roditeljima. Rekonstruirajući njihovu vezu, Mileva analizira promjene koje je Albertovu ponašanju i osobnosti donio društveni uspjeh, a koji je utjecao na njegovo ponašanje prema njoj. Kako je postajao sve cjenjeniji i ugledniji, tako se postupno topila njegova mladenačka nesigurnost protiv koje se borio upravo uz Milevinu podršku, pa mu je Mileva i u tom smislu postala nepotrebna. Istovre- meno, društveni uspjeh izazvao je rastuće zanimanje drugih žena za njega, a on se nije ustezao to iskoristiti. Svjesna svega i pogođena njegovim ponižavajućim uvje- tovanjem njihova zajedničkog života, Mileva se odlučuje na odlazak, pa s dvojicom sinova odlazi u Zürich. Drugo poglavlje romana odvija se u vlaku tijekom njihove vožnje prema Švicar- skoj te je ispunjenoMilevinim reminiscencijama na događaje vezane uz njihovu za- tajenu kćer Lieserl, koju je ona, na Albertov nagovor, potajno rodila u Novom Sadu i ostavila roditeljima na čuvanje jer se Albert bojao da neće moći dobiti posao ako se sazna da ima izvanbračno dijete. U tom se poglavlju Mileva prisjeća djetinjstva u Vojvodini, zlostavljanja koje je trpjela od vršnjaka zbog svoje šepavosti, ali i važne očeve uloge u usmjeravanju tijeka njezina života. Otac je rano prepoznao njezinu iznimnu inteligenciju i nadarenost za fiziku i matematiku te joj omogućio odlazak na školovanje u Švicarsku, gdje su u to doba jedino primali žene na fakultet. Osim što joj je omogućio obrazovanje, tako ju je udaljio od sredine koja žene tjelesno za- kinute poput nje smatra manje vrijednima i osuđuje na samoću. Međutim, Mileva, skrivajući trudnoću pred ispitnim povjerenstvom, zbog nervoze i straha ne uspijeva položiti usmeni dio diplomskoga ispita, što je psihički veoma pogađa, a skorašnja smrt kćeri koju je na Albertov nagovor zatajila i ostavila na čuvanje roditeljima otponac je njezinu psihičkome slomu i razornom osjećaju krivnje kojega se nije uspjela riješiti do kraja života. U trećemu poglavlju Slavenka Drakulić vraća se problematizaciji fizičke i psihič- ke boli. Godina je 1916., a Milevu zatječemo u bolnici, gdje dvije godine od dolaska u Zürich leži nakon pretrpljena srčanog udara, potaknutog životom pod stresom i izazvana egzistencijalnim problemima i siromaštvom. Četvrto poglavlje odvija se