Nova Istra

176 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ posredniku između pisca i čitatelja ona kritičara označava kao popratnog književ- nog djelatnika, vječnog učenika, famulusa , skupljača znanja. Njime posve vlada um, ističe autorica. Pisci hibridne literature odrekli su se domišljanja stvarnosti i sudbine, a tradicija više nije mjesto vrijednosti, već se takvi autori s tradicijom samo poigravaju (poseb- no ističe primjer Borgesa i Eca). Književnost se odvaja od smisla, umjesto da nas potvrđuje kao bića i spašava od ništavila. Čovjek je dehumaniziran i pretvoren u robota te svjedočimo onome što je pisao Günther Anders,„zastarijevanju čovjeka“. Nekad je pisca stvarao Bog, a danas ga stvara birokrat. Danas umjetnik može po- stati bilo tko, sve je proizvoljno. Pisac bi ipak, zaključuje autorica, trebao biti spona, zaboravljena veza čovjeka s njegovom vječnošću. Posebno poglavlje posvećeno je Fernandu Pessoi, velikome portugalskom pjes­ niku. Autorica opisuje način na koji je došla do njegove Knjige nemira te argumenti- ra zašto je riječ o autentičnu djelu i pjesniku. U današnjem vremenu postoji rasko- rak između „označenog“ i označitelja“, stvarnost i istina „više nisu od Boga“, nego se stalno moraju iznalaziti i određivati, zbog čega je istina još moguća kao paradoks. Snagu je Pessoine knjige autorica spoznala upravo na festivalu alternativne knji- ževnosti, na kojem su autori čitali prozu u kojoj je „duhovni život bio sveden na tjelesni“, a tekstovi su prepričavali činjenice iz života. U Pessoinoj autobiografiji činjenica zapravo nema. Šur Puhlovski opisuje način čitanja knjige, svoja pogreš- na tumačenja, traganje za smislom, uočavanje „metafizičkog iskustva izdvojenosti“, koji se otkriva kao temelj knjige, u kojoj nema ni priče ni fakata. Knjiga je njegova obrana duhovnosti od dnevnoga života. Uostalom, suvremena literatura ponajvi- še nudi tek banalno plutanje po svakodnevici, igranje jezikom, površnost. U toj je ocjeni autorica kategorična. Ona ne podržava čovjeka kao biće intelekta, već više kao biće osjećaja, na koje intelekt mora računati. Problem nastaje onda kada se misli o odvajaju od cjeline bića i tada nema ravnoteže. Osuda je parcijalnog zbog poricanja cjeline, a sve što je vezano za um žanrovska je te hibridna književnost. Potonja književnost povezuje „ozbiljno“ s „trivijalnim“, unosi tuđi duh, tuđi jezik. Pessoa u svojemu djelu u cjelinu povezuje misli i osjećaje, daje cjelovitost, obraća se „cijelom biću“. Svaki pravi pisac zapravo želi probiti se iz većine, ne utopiti se u općoj laži, a zbog takvoga stava dolazi na marginu. Stoga su ovi eseji zapravo pisani s ruba knji- ževnoga života u Hrvatskoj. Intelekt kao postmodernističko uporište uništava au- tentičnost. Osim Pessoe, autorica ističe Kafku, koji se također ne bavi tek pukim činjenicama, već problematiziranjem života. I Kafka i Pessoa imali su autsajderske životne pozicije i živjeli izvan glavnogA literarnog tijeka, u kojemU se literatura poima kao parcijalna i korisna djelatnost, a pisac nije kreator, već običan zanatlija.