Nova Istra

175 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI književnom svijetu). Time je književnost ukinuta kao umjetnost i „pretvorena je u ideal famulusa Wagnera – u ‘pergamu’“, po kojoj taj famulus može često čeprkati i secirati je. To se odnosi upravo na postmodernističku književnost koja bez analize književnih postupaka i jezičnih igara gotovo da ne postoji. Takva djela odrekla su se pisanja iz potrebe za metafizičkim, za dosezanjem svoje sudbine; autori takvih djela svoju sudbinu vide kao tuđu, posuđuju jezik, kolokvijalni ili ulični, a pritom se gubi pozicija autora kao stvaratelja. Uostalom, autorica žestoko kritizira i postmo- dernističku tezu o autorovoj smrti. Čovjek, kad se odrekne svoje sudbine, postaje tek sluga, a književnost gubi autentičnost jer sve kreće od jezika, a ne od uvida i spoznaje. Mefisto je, ističe Puhlovski, ušao u književnost preko jezika i logičnoga mišljenja, a tada je izgubljena ravnoteža između znanja i vrijednosti te počinje pre- vladavati lažna, hibridna književnost. U takvom stanju nužan je zaborav, ali on se odnosi na zaborav svega što nije preraslo u mudrost, na sve parcijalne istine koje ne nose smisao. Sve što predstavlja lažno i neautentično znanje autorica naziva Hrpom. Onaj koji postoji mimo Hrpe i traži uvid jest Pjesnik. No, zanimljivom alegorijom o Pjesniku i Filozofu autorica pokazuje kako je nekad postojalo jedin- stvo i zajednica, ali samo dok Filozof nije stvorio golemu Hrpu u „pergamu“, pa se „on i Pjesnik preko te Hrpe više neće moći vidjeti“. Pjesnik je ostao izvan , jedinstvo se izgubilo, a vodeće mjesto preuzeo je Znanstvenik – gospodar Hrpe. Do danas se to stanje nije promijenilo. No, Šur Puhlovski ističe da upravo Pisac ima važno mjesto u književnosti kao stvaratelj vrijednosti, a tu je svijest otvorio Goethe koji je potaknuo osvješćivanje Pisca kao mudraca. Čovjek nije biće znanja, već vrijednosti – to je temeljna misao Marine Šur Puhlovski iz koje proizlazi i poimanje autorstva i autentičnosti. Takav se Pisac suprotstavlja Lakrdijašu, odnosno primatu jezika, stila i tehnike pisanja. Ako jezik preuzme ulogu, ako govori umjesto čovjeka, dolazi do kiča i laži. Lakrdijaš poseže u tuđe tekstove, nema unutarnju moć, niti snagu. On se povodi za vanjskim uspjehom, za statusom u društvu i želi istisnuti Pisca. Kada je pisala esej, još u osamdesetima, autorica je mislila kako će se taj proces urušiti, no, nažalost, proizvodnja se krivotvorina samo povećala i uzela prvenstvo te se predstavlja kao istina. Stoga u eseju „Smisao tradicije“ još dublje objašnjava kako se iz te tradicije raz­ vija kič. Realizam je „posljednje utočište identiteta“ jer su tada čovjek, jezik i svijet bili u skladu. Činjenice su bile, kako ističe Hugo,„od Boga“. Danas stvarnost nema identitet, a činjenice su proizvoljne. Realistički romani kakve su pisali Tolstoj, Bal- zac i Hardy pružaju uvid i spoznaju, a njihova snaga počiva na zajedničkoj duhov- noj tradiciji. U današnjem vremenu, koje je proglasilo Božju smrt, sami stvaramo identitet, izgubilo se jezično jedinstvo. Moramo se stoga boriti za svoju univer- zalnost. U dijelu u kojem autorica govori o književnu kritičaru i teoretičaru kao