Nova Istra

173 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI družice, a u kontekstu posvemašnjega besmisla uljudnosti poput zapisanih želja za skorim ozdravljenjem: Ali nove okolnosti, kako se to voli reći, / sa svojim zagnojenim noktima bolesti, / kemikalijama odavna izgriženim kostima / i besmislenim razgledni- cama prepunim / okašnjelih želja za skoro ozdravljenje, / stvorili su tek gusti sumrak sparine / u kojem poput tropskih biljaka / uspijevaju tek bijesovi bijelih očnjaka / i krvavih laloka. (pj. XVII). Još jedan tekst prolaznosti istovjetne čitatelju i pismu iščitava se na tragu sintagme slova u mramoru , pri čemu ukupna semantika proizaš- la iz djelovanja spoznajnih mehanizama treba pripasti tišini, koja se, pak, tumači kao ništavilo (pj. XX): Jer, na kraju ipak ostaje samo tišina / gusta i neprozirna kakva je bila i njezina bol / teška i mrzla kao što je sva ova mučna praznina / koju nam je ostavila i koju ću nositi / do kraja mojih potrošenih dana. / Dok razgovaram sa slovima u mramoru / pitam se čuje li taj muk što ga nosim u rukama / kao vodu posvećenu i čistu i zna li / da će na kraju ostati samo ova rječita tišina / i ništa više, baš ništa više . Dvadeset i prvi tekst ciklusa donosi sliku subjektova sažimanja s nastalim gubit- kom, što se očituje u tradicionalnu prikazu naknadno netaknuta interijera. Dvade- set i treći tekst shvaća se, pak, kao razgovor koji lirski subjekt vodi sa samim sobom, s naglaskom na do kraja nezbrinuto potomstvo, čime se ujedno obrazlaže daljnje lirsko-subjektno ustrajanje u autoegzistenciji. Naznaka se završnih snoviđenja, pak, primjećuje u dvadeset i četvrtom tekstu cjeline –učinjen je, naime, iskorak prema konačnoj pomirbi sa zadanom svakodnevicom, što se posebno potvrđuje u dvadeset i šestoj te tridesetoj pjesmi ciklusa. Trideset i drugi tekst druge cjeline ujedno je i posljednji čitavoga rukopisa. Na nj se gleda kao na logičan sažetak pisma, pri čemu znakovima jednakosti valja utvrditi semantički niz koji čine pojmovi ljubav , bol , pjesma i oproštaj . Tekst se sastoji od četiriju katrena, kao stilskog zahvata kojim se sažimlju četiri temeljna semantička polja istovjetnih vrijednosti. Spomenuti je tekst, sukladno navedenom, istaknut u cijelosti: Ovo je moja ljubav. Nije to velika ljubav / ali je iskrena i do kraja / kao rijeka što se smireno podaje moru / i postaje drugo. // Ovo je moja bol. Dobra je to bol / kao noć što će potrajati / do prvog jutarnjeg svjetla / i nestati s ranim proljetnim srhom. // Ovo je moja pjesma. Napisana tebi, / jedina, pjesma što leti u visine / poput jastreba kokošara / na krilima od zraka i sunca. // Ovo je moj oproštaj. Tužan je to oproštaj / što će ostati među nama / u proljetnu lahoru, zauvijek, / do kraja mojih dana. Može se zaključiti kako je knjiga Odlazak / Oproštaj Nikole Đuretića zadivlju- juće prohodna te ispunjava čitateljeva najviša estetska očekivanja; predstavlja jedan od ključnih pjesničkih trenutaka hrvatske pjesničke proizvodnje u 2017. godini te zahtijeva vrlo „gusto“ i trezveno, višestruko čitanje. Đuretićevo je suzdržano pismo slično samozatajnoj genijalnosti slikara Josipa Vanište, na tragu potpune nenamet- ljivosti koja, međutim, trajno osvaja kvalitativnom besprijekornošću. Franjo Nagulov, Vinkovci