Nova Istra

172 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV dogođenoga odlaska (pj. II): Mrak je brat blizanac žene / koja se više ne će vratiti. / Bol joj je bila sestra. U trećem se, pak, tekstu razmatra oproštaj kao procesualni fenomen, čak i kao pisanje sámo, uz napomenu kako njezini dolasci u san produ- ljuju lirsko-subjektnu egzistencijalnu reafirmaciju: I danas zna mi doći u san / pa razgovaramo o svim onim malim stvarima / što činili su naše dane. Razgovaramo ili ne. / Katkada samo šutimo i gledamo se. Naveden je proces sugestija predstojećega teksta, utječe na prirodu postavljenih pitanja čineći ih, kako je ranije podvučeno, prvenstveno retoričkima: Samo stojim i šutim svoju bol / kao što se stoji pred raspelom / i šuti pred Njegovim bespomoćnim licem / dok bol ne umine s jutarnjim srhom / a anđeo sna ne sklopi svoja teška krila / nad mojim vjeđama s kojih će i opet / u nevjerici kapati tek jedno jedino, / teško i umorno: čemu? / Bože, čemu? Terapijski se učinak vremena zorno sugerira izvrsnom lirskom minijaturom (pj. VII), koja je sugestija skoroga možebitnog pronalaska spokoja – pomirenosti, naime, s egzistencijalnim gubitkom prve kategorije. Prva se cjelina razumijeva, na mahove, i kao svojevrsno uknjiženje nadgrobnoga pisma – u kontekstu književne metasupstancijalnosti kodovi nadgrobnoga pisma u pojedinim trenucima druge cjeline postaju nadgrobnim mjestima. Sudbina je čovjeka-čitatelja, unatoč nepo- dudarnim vremenskim intervalima, u konačnici istovjetna sudbini pisma: Na ovoj grobnoj ploči / palim svijeću i molim za njezin život. // Tužna ženo / otvori srce // neka sva bol istekne / u mrklu noć. // Dani smijeha i suza / radosti i tuge. (pj. IX). Unatoč izrazitoj rezignaciji prvoga ciklusa, u drugom se ciklusu povremeno zamjećuje lirsko-subjektno inzistiranje na slaboj nadi kao sredstvu jamčenoga eg- zistencijalnoga minimuma; pritom valja upozoriti na drevnu simboliku jela i pića, naročito djelotvornu u kontekstu promišljanja o posljednjem: Hoćemo li ikada opet / piti vode studene iz iste čaše / blagovati za istim stolom / posvećenu hranu? (pj. XI). Petnaesta je pjesma drugoga ciklusa lako čitljiva kao svojevrsno postjesenjinov- sko „doviđenja“, ovdje, doduše, zapisano nešto kolokvijalnije, više kao krajnje sus- pektno „vidimo se“ – poštovanje je to logike unutar ciklusa, koja posljeduje nave- denim prihvaćanjem danoga kao alternative lišenom varijantom „ozdravljenja“. U šesnaestom se, pak, tekstu percipira takoreći danteovski zanos u odnosu na pred- met/objekt pisanoga, trpeći entitet, ishodište i cilj lirsko-subjektnoga obožavanja, a unutar sasvim nejasnih okvira eventualne drugosti adresirane na transcendentalnu položajnu približnost: Posve mi je jasno da je za takve poput nje / u nekom udaljenom kutku neba / već odavna rezervirano posebno mjesto / namijenjeno svima čiji su životi bili lišeni / svega osim ljubavi i brige za djecu / a ispunjeni besmislenom boli i strahom / od neizvjesnosti koju po dobro uvježbanu / i vječnom scenariju donosi budućnost / koju će neki zvati usudom, drugi božjim naumom / a treći tek nezgodno prosutim gra- hom. Estetski su osobitoga spomena vrijedna prisjećanja na tešku bolest subjektove