Nova Istra

171 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI funkcionalna (gotovo – sretna!): Volio bih da poželiš još jednom / sa mnom prošetati južnom obalom Temze / kupiti sladoled kod NFT-a i spustiti se nizvodno / do London Bridgea / pogledati Degasove pastele u Musee d’Orsay / prošetati Latinskom čevtrti / posve lagano – s noge na nogu / otići do Les Deux Magot na Saint Germain des Pres / i ondje popiti kavu s mlijekom (pj. 17). Semantička nadređenost šutnje napose je, s druge strane, čitljiva kao neposredna reakcija na slutećom spoznajom isprovoci- ranu rezignaciju (pj. 18), čemu se dopisuje i postojanost vjere u obzoru stalnosti sumnje kroz promatran odlazeći entitet, a uz dvojbenu perspektivu: O, kako je lako vama koji vjerujete / stupiti na brod lađara / i otisnuti se preko mrke rijeke / a što da kažem njoj / koju su učili da znade / samo ovaj svijet stvari i zbilje / kako da uklonim njezin strah / i ublažim tu granitnu bol? (pj. 21). Uz navedeno, svakako se primjećuje i lirsko-subjektna ogorčenost rezultatima metakomunikacijskih postupaka u od- nosu na Apsolut: Gospodine, koji znadeš sve, / Ti koji si tvorac i zemlje i neba, / reci mi zašto joj uzimaš tijelo / u kojem duša još uvijek sanja? (pj. 23). Na pjesništvo gleda se, iznadsemantički, dakako, i kao na metajezično eutana- zijsko sredstvo koje se posebice iščitava iz dvadeset i četvrte pjesme prvoga ciklusa. Tomu valja dodati kako neposredan gubitak pojačava anksiozan učinak čekanja koji je vidljiv u još jednom neposrednom obraćanju Vrhovnom biću (pj. 28): Reci Ti koji znadeš sve, kada je više ne bude, / čija će dobrota biti prava mjera / ovostranog vremena što je preostalo / nama koji smo stavljeni na čekanje? Završni je tekst prvoga ciklusa (pj. 30) stilski izraženo minimalističke prirode, uz konzultaciju numerološke mistike koja se ne može u potpunosti čitateljski doseg­ nuti (tim više, ista je i znatiželjno podražajnom) –magijski značaj stilske simplifika- cije posljeduje mračnom, nelagodnom, a opet emocionalno željenom razinom iz- među redaka podredivom čitljivoj supersemantici kozmičke višedimenzionalnosti. Stilski minimalizam, međutim, ne iziskuje nužne lingvostilističke uviđaje, odnosno stilografski pristup kojim je zahvalnije prići tekstualno osvještenijim strukturama. Minimalizam je pritom posve svrhovit te primjeren u odnosu na konačnu estetsku osjetljivost cjeline: Kažu neki ljudi / da tri je sretan broj. / A zašto onda s njom / po treći puta gubim nekoga / tko mi je bio sve!? Oproštaj , druga cjelina rukopisa, započinje citatom Ivana Babića: Nešto smo za- voljeli i ne znamo prestati. , nakon čega slijedi otvaranje ciklusa tekstom u kojem se završena ljubavna i životna priča razdružene dvojine uspoređuje sa čuvenim slikar- skim i ljubavnim parom koji su činili Frida Kahlo i Diego Rivera, a uz, uvjetno reče- no, spomen njezinih prijašnjih neshvaćanja takvih usporedbi: Nije razumjela kada sam je zvao Frida / i zašto sam se odazivao samo na ime Diego (pj. I). U nastavku se uočava još jedno izvanserijsko autorsko rješenje visoke estetske osjetljivosti kao rodno personificirane tame, a radi stilski pojačanoga ukaza na konačnost netom