Nova Istra

170 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV borava, odnosno naturalističkim te ujedno i metatekstualnim fade-out trenutkom: Samo spuštam ruku i još dugo stojim / na obali hladne vode sve dok / i posljednji obrisi toga bolnog broda / ne utonu u tmastu maglu što / prekriva i tvoje prestrašene oči (pj. 4) . Ona je, pak, „metautjelovljenjem“ esencijalnoga gubitka lirskoga subjekta, odsutnost pretpostavljena zajamčenim izostankom feedbacka , čime postavljena pi- tanja nužno poprimaju retoričku prirodu (unatoč tomu što odgovori nisu jednako nužno poznati). Time nudi nepobitnu potvrdu zajamčene skore i potpune egzi- stencijalne okončanosti: Ona zna da ju ne ću pitati / je li ondje kamo odlazi / neki drugi život i hoće li me čekati / kao što se čeka autobus / na nekoj prigradskoj postaji / ili dragog gosta – s ushićenjem / i nestrpljivo (pj. 5) . Jednako se tako primjećuje stilski učinkovita natruha patetike, posebice u trenutcima altruistički predznakovljenoga obraćanja Stvoritelju, primjerice: Ti koji sve možeš, / ako si tako milostiv, kako vele, / podari joj smrt blagu i prozračnu / u kojoj nema mjesta strahu, bolu i beznađu (pj. 7). Motivi prirode u mirovanju, s naglaskom na zimu kao godišnje doba s tenden- cijom produljenja, pritom smješteni u Zagreb kao mjesto koje se rukopisno prepo- znaje domom, također pridonose anksioznom dojmu rukopisne podcjeline: ‘Kada te više ne bude’/ bit ćeš zimski dan / onaj kristalno bistri sunčani dan / što se budi samo nad Zagrebom / s vremena na vrijeme i u rijetkim prigodama (pj. 8). Sunce Đure- tićeva rukopisa škrto je, esencija njegove postojanosti jest hladnoća pročišćena od svih emocionalnih uvira koji možebitno remete sliku ovospoznajne prostorno-vre- menske ograničenosti. Hladnoću se zbog toga ne razumijeva nužno kao tamu, već kao svjetlost čija srž nadilazi mogućnosti kako lirsko-subjektnoga tako i čitateljeva spoznajnog aparata. S druge strane, primjećuje se pozicioniranje lirskoga subjekta, njegovo stavljanje u ulogu izvora osuđenoga na neposredan i tek zalječiv gubitak: Neki glas u meni uporno ponavlja: / Tako mora biti – jedno ste i dvoje istodobno, / Ti izvor, ona rijeka. / Ti ostaješ, ona ide dalje (pj. 9). S druge, pak, strane, kao poetizi- ran paravan neuvjerljive utjehe, ponuđena je ideja stalnoga prostorno-vremenskoga kruženja: A ti dočekaj me raširenih ruku / kad pregazim rijeku jer kraj je ono / od čega iznova počinjemo (pj. 11). Odnos lirskoga subjekta prema smrti ne promatra se isključivo kao razmatranje gubitka. Naime, mjestimice se uočava njezina interpretacija kao entiteta sazdanoga na suosjećajnosti – lišavanju onoga vida boli proizašloga iz vremenski uvjetovanoga fizičkoga propadanja, čemu nije moguće semantički suprotstaviti nadu u produ- ljenje agonije, već smrt kao potpuno psihofizičko razrješenje: Čak je i ta okrutna gospodarica / ostala načas zatečena tvojom / neizmjernom hrabrošću i / tvrdom žud- njom za prozirnim svjetlom / i drugim jednako običnim stvarima (pj. 13). Danoj se resemantizaciji pripisuje i ona ispisivanja kozmopolitizma kao intimistički jakoga medija unutar čije svepostojeće sadržajnosti prošlost ojađene dvojine biva razvidno