Nova Istra

17 Slavko JENDRIČKO SUVREMENA KNJIŽEVNOST koja ništa ne može dugoročno promijeniti ako sebe pokušavam samo slinavo utješiti prije nego ugasim svjetla nakon čega tama zasjaji sve oko nas i u nama novim maglovitim prispodobama već podsviješću recikliranih za spravljanje stalno nove poezije na koju silovito nasrću mušice ose mladi pjesnici apokalipse. POSLJEDNJA MOLITVA Preorao sam sve snove pri tome u njima leteći histerizirao sam padajući padobranom buncajući znojeći se prizivao sam poznata i nepoznata imena životinja ptica biljaka ljudi koji su me veselili poput prastarih kvrgavih duša maslina oduševljavajuće otpornih na škripu zuba preživljavajući stoljeća s bogomoljom punom paučine u kojoj umišljam da muhe zuje posljednje molitve upućene meni samo stoga što sam pišući njihov maštoviti mračni stvoritelj koji mogu otvoriti vrata puštajući svjetlost dok njih i mene ne zaslijepi zapravo sve je nesporazum tebi meni treba više spasonosnog zraka sunca narezanog na kriške umjesto hostija