Nova Istra

169 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dakako da je takav postupak moguće interpretirati na mnogo načina. Pa ipak,„ak- tualnost“ u smislu suvremene primjenjivosti arapskih brojeva u odnosu na rimske sugerira prvu cjelinu kao lirsko zrcaljenje procesualnosti suočavanja s gubitkom nezamjenjive osobe, dok rimski brojevi u drugoj cjelini, semantički spomeničkoga predznaka, nude nužnost pomirenja s onim što se dogodilo, nadasve sa smrtnošću samom o kojoj se tek u situacijama neposrednih gubitaka intenzivnije promišlja. Numeriranje se, dakle, uzima kao stilsko sredstvo pojačavanja dojma ovovremen- ske/ovoprostorne ograničenosti/prolaznosti. Uvodno se pritom napominje kako su tekstovi vrlo disciplinirani, prohodni, čisti i jednostavni, atmosfera naglašeno intimistička, ujedno i egzistencijalno rubno negacijska, gotovo nihilistička („po- mirba“ sa činjenicom smrtnosti u drugoj cjelini zbirke ne nudi nam, prema tome, rehabilitaciju eventualnih ranijih vjerovanja u neki novi transcendentalni susret, stoga se na rukopis nipošto ne treba gledati kao na, slobodno rečeno, pismovni izvor utjehe). Uz navedeno, lirski subjekt kroz čitav rukopis progovara, posve ne- posredno, o gubitku voljene osobe, ali pritom joj se mjestimice izravno obraćajući, s tim da obraćanja gdjegdje bivaju usmjerena i prema Bogu. Uvodni se tekst čita kao svojevrstan individualistički Očenaš opterećen podvuče- nim besmislom ovospoznajne egzistencijalne zadanosti koju, s obzirom na isključe- nost racionalistički primjerene alternative, nužno treba prihvatiti (govori se, naime, o svojevrsnom literarnom pokretanju procesa prihvaćanja činjeničnoga stanja radi konačnoga prihvaćanja gnoseološki neminovnoga): Dobro, neka bude tako kako si zamislio / ako držiš da je potrebnija Tebi / no djeci i meni. Neka bude po Tvome, / čak i ako griješiš, samo ne oklijevaj, / uzmi je u zagrljaj nježno, kao što se / uzima dijete, kao što se zaima voda / iz pustinjskog zdenca, povedi je onamo / gdje ću je lako pronaći kada za to dođe / pravi trenutak. Samo je poštedi ove boli / što ispunja svaki kutak kuće koju / još donedavna zvali smo domom / a u kojoj sada dišu samo bol, tuga i strah / i ovaj posve neprovidan i bešćutan mrak (pj. 1) . U jednom od uvodnih tekstova zanimljiv je i spomen sunčanoga dana uspoređen sa zaboravom, što se čita kao mo- žebitna relaksirajuća iluzija, predah, naime, od trajne agonije koja jedino to i jest s obzirom na njezin sluteći ishod: Danas je bio sunčan dan / i patnja je bila daleka kao zaborav / rekao sam da si biće / što svijetli iz dubine svemira / dok sam se gradio da ne vidim / to smrknuto čelo od briga i bola / očekujući tvrdoglavo smiraj / što uporno i već jako dugo / odbija ući u naš dom (pj. 3) . Rukopis posve logično podrazumijeva simbolističko predimenzioniranje mistič- nosti te se utoliko primjećuje u antici ukorijenjena slika prelaska rijeke, iz svijeta živih u svijet mrtvih, s tim da je dani motiv razložen gotovo dokumentaristički, posve nepreuzetno, a što je predočivo produljenom filmskom kadru okončanom maglom, u ovom slučaju svojevrsnim submedijalnim sredstvom naglašavanja za-