99 Milorad STOJEVIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Ono što Bratulićevo kritičko razmatranje veže za glagoljaška djela jest emotivnost. Glagoljaši su imali duboku emotivnu naklonost prema pisamskome poslanju, a Bratulić prema njima i njihovu djelu. Nadalje, naziv glagolizam ne odnosi se samo na oznaku pisma, nego podrazumijeva i uporabu narodnoga jezika u liturgiji, kao i mnoge društvene aspekte koji su hrvatsku (slavensku) zajednicu u Istri specifično određivale u odnosu na tamošnje romanske sredine. Glagolizam je znači i sociološki i kulturološki pojam. Povežemo li te opće značajke s Bratulićevim stajalištima o svrsi književnosti, ne valja se čuditi što mu je glagolizam na raznolikim razinama neiscrpno interpretativno vrelo. S tim u vezi zanimljiva su Bratulićeva razmatranja o istarskim protestantima. Njihov pisamski izbor (latinica i ćirilica) predstavlja ne samo kulturološki pomak, on se, taj izbor, i teritorijalno širi s istarskoga (hrvatskoga i slavenskoga) i slovenskog areala u europski, univerzalniji i s manje etničkih specifičnosti. U Bratulićevim „protestantskim temama“ zanimljiv je tekst Vlačićevo sudjelovanje kod izdavanja hrvatskih i slovenskih knjiga, zanimljiv ne samo zbog teme, nego zbog tihoga polemičkog tona u vezi sa stajalištima Mije Mirkovića o toj temi. Polemičnost se primijećuje tek pozornim čitanjem; opravdavajući Mirkovićeve intuitivne i proizvoljne teze bez dokaza, Bratulić ih čini vidljivijima u suočenju s drugačijim, sličnim ili oprečnim mišljenjima znanstvenika koji su se bavili Vlačićem i hrvatskim protestantskim piscima. Na sličan način Bratulić pristupa i (relativno) suvremenoj književnosti, u tome mu je prvenstven – kao i u tekstovima o glagoljašima i glagoljskoj kulturi i književnosti – funkcionalni, socijalni i, dakako, estetski plan. Osobnije progovara pišući o Nazorovu Velom Joži (i – Velom Joži, liku), a s neskrivenim divljenjem o Miji Mirkoviću (M. Baloti). U jednome tekstu piše o dijalektu u aktivističkom stvaralaštvu, odnosno dijalektu kao političkom jeziku. Ta tema je, u drugačijim okolnostima, i danas aktualna. Tema u ovoj knjizi iz širega zavičaja jest ona s naslovom Istra i Hrvatsko primorje u djelima Evgenija Kumičića, V. Novaka i S. S. Kranjčevića, a govori o naslovljenim piscima te njihovu odnos prema zavičaju i svijetu kao zavičaju. Tekstovi Josipa Bratulića u knjizi Istarske književne teme većinom su sintetski, jasni, afirmativni, gotovo aktivistički, neopterećeni teorijskim razlaganjima, u prvome im je planu povijesni i socijalni kontekst, potom je razvidan estetski plan zaogrnut plemenitim pozitivizmom, akribija, čak i stanovit enciklopedizam, ali ne suh. Bratulić ne krije emotivan odnos prema temama, istarsko je jednakom mjerom i općehrvatsko. Jedan je od onih naših znanstvenika koji su pridonijeli tome da svojim radom opovrgnu glupost – naime, da je hrvatska književnost stara pet stoljeća, a ne više od jedanaest!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=