98 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Milorad STOJEVIĆ Josipa Bratulića ponajprije zanima koliko je koji tekst funkcionalan, to jest narodu/recipijentu prijemčiv, potom: kolika je socijalna uključenost književnosti, koja je po Bratuliću iznimno važna, u sustav društvenoga života. Na jednome mjestu piše: Socijalna uloga kulture, umjetnosti, književnosti – od najstarijih dana do danas – može odigrati značajnu ulogu u utvrđivanju samosvijesti, humanizma i slobode svakog pojedinca i društva kao cjeline. Zato i naša istraživanja imaju konkretnu korist u ovom vremenu i u ovom društvu u izgrađivanju jedne cjelovite vizije budućnosti. (Glagoljica u srednjoj Istri, str. 31.) S takvim spoznajama Bratulić pristupa djelima naših srednjovjekovnih, ali i kasnijih, razmjerno suvremenih tekstova, i oni su u obzoru takvoga njegova očekivanja. Zapravo, takvi i jesu bili ciljevi naših (istarskih) glagoljaša, pa je njihova kulturološko-literarna ponuda slična kritičkoj potražnji Josipa Bratulića. Drugim riječima, proces je možda reverzibilan, dvosmjeran, ali sigurno i ireverzibilan, jednosmjeran: Bratulićeva kritička poetika pronašla je svoj alter ego gdje će se ostvariti u potpunosti, te tako polučiti miran tijek raščlambama. Velik prinos takvoga odnosa je Bratulićevo detektiranje literarnosnih učinaka. Upućuje to s jedne strane ne samo na to da su naši glagoljaši bili talentirani, nego da su barem donekle poznavali neka recentna im književna djela, pisana i usmena, te njihov stilistički fond i njegovu praktičnu primjenu; s druge strane, imali su i motivaciju da takva znanja isporuče i u tekstove neknjiževne, stilistički siromašne, uglavnom formulne i u znaku žanrovskih toposa. Taj kreativni dio Bratulić raspoznaje i u pravnome dokumentu Istarskom razvodu, kao i u ostalim tekstovima koji su dio istarske kulture i pismenosti srednjega vijeka. Estetski fon u glagoljaša dolazi od čitanja i kulturološke komunikacije, koja je bila usporena, ali zato efikasna. U tome se podjednako ispreplitalo i strano i domaće, više ovo naše, u kojem su već bila uključena potrebna znanja što su opsluživala glagoljaške kreativne duhove. Takva razmjena otkriva neraskidivu vezu istarskih i ostalih hrvatskih glagoljaša, razvidan je protok ideja između njih, bili su ne samo ljudizadaće nego i ljudi prenositelji i realizatori estetskih poruka. Nisu se „razmjenjivali“ samo funkcionalni stilovi nego i umjetnički, književni, likovni. Pritom ne valja shvatiti kako su naši glagoljaši bili „iz temelja“ literarnosno osviješteni, daleko od toga, ali su estetske učinke ponekad shvaćali, i prihvaćali, kao„normu“, kao uzus unutar svoje i tuđe pisamske artikulacije, što je visok standard i u okvirima srednjovjekovne europske tekstualne proizvodnje. Pomogli su tako u hrvatskim krajevima kultu teksta, knjige i pisarstva (notarstva). Iz takve visoke pismenosti potekli su i naši protestantski pisci, o čemu Bratulić piše u dva teksta (Pogledi hrvatskih protestanata na književni jezik i Vlačićevo sudjelovanje kod izdavanja hrvatskih i slovenskih knjiga).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=