97 Milorad STOJEVIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ U tome ispreplitanja važnu markaciju Bratulićeve tematske ponude čini korpus jezičnih (točnije: sociolingvističkih) opservacija te, posebno, nastojanje da se u promatranim tekstovima pronađu i literarnosni slojevi, to jest estetski učinci, realizirani i tamo gdje ih ne očekujemo, ili dotad nisu i tako prosuđivani. Zbog kanonizirane zadanosti pojedinih neknjiževnih žanrova, pogotovo srednjovjekovnih, obično ne očekujemo, ili odmah ne raspoznajemo, literarne stilističke postupke. Josip Bratulić neizostavno bilježi i daje važnost upravo takvim osobinama tekstova. Na taj način i ostale značajke dobivaju drugačiju vizuru i povijesnoknjiževnu vrijednost. Specifičnost žanrovskoga kanona koji regulira i govori o izvanknježevnom miljeu – kada ima, recimo, pravnu, tj.„razvodničku“, temu – u načelu nema sklonosti stilističkim učincima književne naravi. Pridonose tome književnopovijesni i jezični filteri koji suvremenicima zaklanjaju estetski plan kanona, onaj dakle „nevidljiv“, ili fleksibilan, formalni sloj, budući da je kanon upućen na pragmatični sadržaj. Posljednjih pola stoljeća hrvatska književna povijest na drugačiji način čita svoju pisanu baštinu, od Bašćanske ploče nadalje. Literarnosni fon itekako je nazočan u izvanknjiževnim tekstovima, ali i u prijevodnoj literaturi svih žanrova. Jedan od onih koji promiču takvo viđenje naše najstarije književnosti je Josip Bratulić. On kreće od samoga početka, od likovnosti glagoljice, namjena njenog slovkanja ima mnemotehničku zadaću, ali je u tome sadržana i socijalna poruka njenoga tvorca. U svemu tome Josip Bratulić vidi kulturološku revolucionarnost Konstantina Ćirila. Inovacija se ponajprije vidi u drugačijem, novome načinu spoznaje stvari oko nas, a potom se realizira i u potrebi velike estetske opsluživosti čovjekove kreativnosti da umjetnički uobliči svoje spoznaje. Oba misaona procesa, što ih je zamislio tvorac glagoljice, slavenski su i hrvatski svijet izjednačili s ostalim narodima što su koristili dotada ustanovljena pisma, uključujući i hrvatski kulturni prostor. Istra je specifično hrvatsko područje, koje je prednjačilo i u dobroj kakvoći glagoljskih tekstova i u njihovoj količini, po svemu sudeći i hrvatski je prvotisak pripremljen u Istri. U takvoj djelatnosti isticala su se dva kruga, ročko-buzetski i pazinski. Osim toga, bilježe se mnogi pisci svojim imenima, potpunim ili djelomičnim, što je pomalo usuprot srednjovjekovnu toposu poniznosti (uniženja). Možemo pretpostaviti da je autorska anonimnost zatomljena zbog svijesti o veličanstvenosti rezultata, a manje zbog promocije. Uz poznata imena kao što su: Matija Vlačić, Matija Grbac, Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istrijan, Anton Dalmatin, Baldo Lupetina i dr., nalazimo i ove glagoljaše: prvad Nikola iz Lindara, Ivan Šivčić, Mikula Gologorički, Šimun Greblo iz Roča, Jurij/Juraj žakan iz Roča, Jakov Novak iz Buzeta (Jacques Modern), Anton Starić iz Motovuna (Antonius de Antiquis), žakan Mihovil iz Boljuna i dr.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=