92 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Ružica PŠIHISTAL svoje estetike načinite članak vjere, pokvarit ćete svoju vjeru. Ako od svoje pobožnosti napravite pravilo umjetničkoga djelovanja [...], pokvarit ćete svoju umjetnost.“16 U Pismu umjetnicima sv. Ivan Pavao II. poziva umjetnike na obnovu saveza između evanđelja i umjetnosti, usuprot novim oblicima humanizma koji se potvrđuju „odsutnošću“ ili „protivljenjem“ Bogu (Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima, br. 10), ali ne zahtijeva od umjetnika da se isključivo bave religioznim temama. Umjetnička djela nisu „estetske ilustracije“, već „istinska teološka mjesta“ (br. 11): „Čak i kada ispituje najtamnije dubine duše ili najpotresnija obilježja zla, umjetnik na neki način postaje glasom sveopćega iščekivanja otkupljenja“ (br. 10). Kada piše o glagoljici i ćirilometodskoj misiji, Bratulić ih istražuje kao filolog i književni i kulturni povjesničar; ne čini od znanstvenoga djela propovijed, iako u interpretaciji ne može zaobići teološku pozadinu glagoljice, točnije njezinu snažnu pavlovsku „teološku šifru“ i ne može prešutjeti da je posrijedi jedinstvena evangelizacijska misija koja otkriva samu bit kršćanstva i njegova utjelovljenja u kulturi – jer zajedno idu pismo stvoreno radi evangelizacije, vjera i kultura. I u knjizi koja otkriva srce katoličanstva Svetost i čovječnost Bratulić najprije nastupa u ulozi znanstvenika u okviru znanstvene discipline hagiografije, a tek pozadinski i vrlo diskretno prosijava njegova vjera. Konačno, Bratulić ne bira ekskluzivno kršćanske teme i njegove prve velike filološke studije posvećene su prvotno pravnim spomenicima koje čita kao književne tekstove (Istarski razvod, Vinodolski zakon). Vidljivo je, dakle, da je u njegovu radu sačuvana relativna autonomnost vjere i znanosti, što je važan uvjet autentičnosti za oboje. No baš zato njegova djela, i tada kada im teme nisu religiozne, donose kršćanske plodove. Čovjekoljubac Bog Osjećaj, instinkt za vjeru (sensus fidei) nije rezerviran samo za pobožne teme, kao što ni evangelizacija nije stvar stručnjaka-profesionalaca, snažno zagovara papa Franjo (Evangelii gaudium / Radost evanđelja, br. 119, 120), jer je svaki vjernik snagom krštenja u svemu što radi pozvan biti „učenik misionar“. Držeći odvojenima znanstvenika i vjernika – ne miješajući ih – Bratulić također ne upada u zamku „metodološkog ateizma“, u poseban tip mimikrijskoga ateizma, koji sve želi protumačiti isključivo empirijskom znanstvenom metodom (Gaudium et spes, br. 19). Takav ateizam ne niječe Boga nego ga jednostavno isključuje iz znanstvenoga svijeta kao 16 Maritain, Umjetnost i skolastika, 54.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=