89 Ružica PŠIHISTAL OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ doktrine utjelovljenja. Kristellerov stariji suvremenik, klasični filolog Werner Jaeger, u važnim studijama o odnosu humanizma, teologije i grčke filozofije i kulture (Humanism and Theology, 1943., Paideia: The Ideals of Greek Culture, 1939-1945; Early Christianity and Greek Paideia, 1961.) otkrio je još nešto više. Povezujući grčki pojam paideia i latinski humanitas i primjenjujući ih na učenje crkvenih otaca, pokazao je da korijeni kršćanskoga humanizma sežu u ranokršćansko doba. Rana kršćanska teologija i integracija grčko-rimskih obrazovnih ideala rađala je humanističku kulturu Zapada bez kojih ne bi bile moguće humanističke discipline i visoki obrazovni ideali okrunjeni osnivanjem sveučilišta. Kršćanski humanizam kao sinteza grčke mudrosti i kršćanske vjere ne započinje s renesansom, nego s apostolom Pavlom (govor na Areopagu), u kontinuitetu s helenističkim židovstvom (Septuaginta, Filon Aleksandrijski), upisan je u grčki Novi zavjet, posebice u Ivanovo evanđelje, traje kroz cijelo patrističko razdoblje i nastavlja se u skolastičkom humanizmu – velikoj sintezi Aristotela i kršćanske vjere kod Tome Akvinskoga. Paideia prema Jaegeru nije ni u pretkršćanskoj antici antropocentrično nego upravo teocentrično fundirana, a njezina kršćanska preobrazba išla je smjerom teoantropocentrizma – istinska čovječnost ostvaruje se u sličnosti s Bogom. U početku bijaše logos / slovo Što povezuje svetoga Pavla, biblijske, patrističke, skolastičke, renesansne i moderne kršćanske humaniste? Ponajprije povjerenje u razum kao Božji dar – Bratulić to naziva „svjetlo spoznaje“ – koji nije antiteza vjeri („svjetlo vjere“), otvorenost prema svim izvorima znanja, uključujući i pretkršćanski antički svijet, kao i nekršćanski suvremeni svijet, uključivost u dijaloškoj razmjeni znanja sa svim ljudima dobre volje. Usuprot Tertulijanovoj negaciji (Što ima Jeruzalem s Atenom?), kršćanski humanisti znaju da je sinteza Jeruzalema i Atene ne samo moguća nego i nužna kao put oplemenjivanja svijeta, brige za čovjeka. Čovjek je dakako važan, ali ne kao mjera svih stvari (Protagora). Ciljevi i ideali znatno su viši. Punina čovječnosti ostvaruje se u sličnosti s Bogom, a ona nije moguća samo zbog toga što je čovjek stvoren na sliku Božju (imago Dei), nego i stoga što je trenutak utjelovljenja prvi Božji antropocentrični zahvat u ljudsku povijest. U počeku je bio logos, ne kaos! Što je sv. Ćiril prvo zapisao, pitao je često profesor Bratulić u uvodu svojih predavanja.„Najistančaniji, najteži, najdublji kršćanski tekst, početak Ivanova evanđelja: 'Iskoni bě Slovo, i Slovo bě u Boga, i Bogъ bě Slovo'.“7 Od iskona, u početku, ali i u počelu jest Slovo. U početku bijaše logos, i logos bijaše kod Boga, i logos bijaše Bog. To Slovo naravno 7 Josip Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice, Minerva, Zagreb, 1995., 14.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=