88 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Ružica PŠIHISTAL hipoteza o sukobu humanista i Katoličke Crkve. Kristeller dosljedno obrazlaže da renesansni humanizam nije bio zaokružen filozofijski sustav niti je podrazumijevao poseban„pogled na svijet“, nego je bio kulturni i obrazovni pokret ustrojen oko programa studia humanitatis s pet obrazovnih područja (gramatika, retorika, povijest, pjesništvo, moralna filozofija) i sa značajnim pomacima u obrazovnim prioritetima ka retoričkim znanjima i vještinama prema antičkim uzorima. Unutar toga pokreta djelovali su i kršćanski humanisti koji su „eksplicitno raspravljali o religioznim ili teološkim problemima u svim ili u nekim spisima“4. Kršćanski humanizam stoga nije bio ograničen na sjevernoeuropski humanizam (Erazmo Roterdamski) nego je već „otac renesansnoga humanizma“ (F. Petrarca) kršćanski humanist, a humanistički slogan Ad fontes nije značio samo povratak antičkim „poganskim“ uzorima nego i povratak Bibliji i crkvenim ocima (kršćanskoj antici). Drukčiji pristupi renesansi osporili su mogućnost ograničavanja humanizma na kulturni i obrazovni pokret (E. Cassirer, De Sanctis, E. Garin, H. Baron), ali važnost pomicanja naglaska s dijalektike i prirodnih znanosti na ono što se u izvedenu obliku i danas naziva humanističkim znanostima u razdoblju renesanse još uvijek nije ozbiljnije opovrgnuta5. Program studia humanitatis prihvaćen je kao„rodno mjesto“ humanističkih znanosti, a sukladno tomu humanist u užemu smislu nije filantrop nego stručnjak/znanstvenik iz područja humanističkih znanosti. Studia humanitatis, kao studiji „dostojni čovjeka“, nazivom su međutim upućivali na tijesnu vezu između (humanističkih) obrazovnih ideala i razvijanja punoga ljudskog potencijala – postajanja čovjekom. Humanisti stoga nisu samo učeni i elokventni, nego im humanistička znanja i vještine – posebice jezične – omogućuju da budu čestitiji, mudriji, bolji ili više ljudi6. Kristellerove spoznaje o komplementarnosti humanizma i kršćanstva i odbacivanje Burckhardtove slike renesanse (Die Kultur der Renaissance in Italien, 1860.) kao „profanoga“ ili sekularnoga doba, imale su plodan kritički odjek u renesansnim studijama. Tim tragom najdalje je otišao Charles Trinkaus koji je u monumentalnom djelu u dva sveska (In Our Image and Likeness: Humanity and Divinity in Italian Humanist Thought, 1970.) pokazao ne samo da više nije moguće govoriti o razdruživanju renesanse i kršćanstva nego da je u srce renesansne filozofije upisana kršćanska antropologija. Renesansna ideja o čovjekovu dignitetu i njegovu mjestu u kozmosu mogla se razviti samo iz judeokršćanske ideje o čovjeku kao slici Boga i kršćanske 4 Paul Oskar Kristeller, Renaissance Thought: The Classic, Scholastic, and Humanistic Strains, Harper, New York, 1961., 86. 5 Usp. Robert Black,„Humanism,“ The New Cambridge Medieval History, vol. 7 c. 1415 - c.1500, Christopher Allmand (ed.), Cambridge UP, 1998., 243-277. 6 Hankins,„Humanism, Scholasticism, and Renaissance Philosophy,“ 32.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=