86 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Ružica PŠIHISTAL (apokrifa), glagoljaštvo i ćirilometodska baština, starija hrvatska književnost koja je temama imanentno religiozna, crkveni redovi (pavlini) i crkveni oci (sv. Jeronim), brojna prigodna predavanja o prinosu kršćanstva hrvatskoj kulturi, posebice u vrijeme jakih liturgijskih vremena (korizma, advent, Božić, Uskrs), s krunskim knjigama Biblija u Hrvata i recentnom monografijom Svetost i čovječnost. Pripomenimo i njegove brojne nekrologe i oproštajne govore, i to ne samo na svečanim komemoracijama nego i na sprovodima nad„otvorenim grobom“, kada se sa zahvalnošću opraštao od prijateljā i kolega umjereno povišenim stilom (plemenitom jednostavnošću) koji pobuđuje emocije, ali je daleko od patetike. Bratulić je rano raskrstio s dvojbom je li vjera „privatna stvar“, koja nije strana ni suvremenim znanstvenicima, kršćanima prema konfesionalnoj pripadnosti, možda i uvjerenim „praktičnim vjernicima“, koji bi pod pritiskom „političke korektnosti“ rado sakrili svoju vjeru i zadržali je kao privatnu, vrlo privatnu stvar. Vjera je za Bratulića jednostavno „životni stil“, integralni dio njegove osobnosti i sveg djelovanja, privatnoga i javnoga. Budući da je po profesiji humanističkoga profila, kršćanstvo i humanizam mogli bismo povezati sintagmom kršćanskoga humanizma i pod njegovu krošnju smjestiti Bratulića i kao vjernika i znanstvenika. No ima li pojam „kršćanski humanizam“ jasnoću termina i kamo ga smjestiti u nepreglednom nizu human-izama. Kakav, koji i čiji bi to bio humanizam? Konačno, je li on u nominalno kršćanskoj kulturi, a praktički u postkršćanskome svijetu ili u sekularnom dobu (Taylor) još uvijek moguć? Kršćanski humanizam Budući da je kršćanstvo zadano dvjema uzajamno uvjetovanim zapovijedima (ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku) te po svojoj unutarnjoj nužnosti humano, naziv „kršćanski humanizam“ mogla bi biti tautologija, dok s druge strane nedostatak antropocentrizma može biti razlogom da se kršćanski humanizam čini kao oksimoron ili „kvadratura kruga“. Oba prigovora promašuju bit. Prvi, jer počiva na jednačenju kršćanstva i humanizma bez uvida u povijest kršćanskoga humanizma kao samosvojne intelektualne orijentacije i filozofskoga smjera koji se artikulirano može pratiti barem od razdoblja renesansnoga humanizma. Drugi, jer humanizam u filozofskome smislu razumije kao ateističku negaciju religije ili barem kao nereligioznu alternativu institucionalnim religijama. Od „humanističkoga realizma“ (L. Feuerbach) i različitih oblika humanističkih ateizama, kao što su egzistencijalistički humanizam (J.-P. Sartre), marksistički humanizam (A. Gramsci), humanistički pragmatizam (F. C. S. Schiller) ili etički humanizam (I. Babbitt), humanizam se u filozofskome smislu razumije kao svođenje „božanskoga“ na ljudsko u suprotstav-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=