85 Ružica PŠIHISTAL, Osijek KRŠĆANSKI HUMANIZAM KAO FORMA MENTIS BRATULIĆEVE FILOLOGIJE Bratulić je intelektualno i vjerski rastao u nenametljivoj klimi kršćanskoga personalizma, malog ali živahnog kružoka hrvatskih katoličkih intelektualaca, među kojima je bio i njegov prijatelj Branko Fučić, a nemale silnice toga smjera kršćanskoga mišljenja ugrađene su u dokumente Drugoga vatikanskog sabora (posebice u Gaudium et spes), pod čijom je krošnjom rasla Katolička Crkva u Hrvatskoj, porodivši i „čudo“ Zagrebačke Biblije (1968.). Živio je u vremenu istaknutih teologa (Tomislav Janko Šagi Bunić, Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović, Ante Kresina, Aldo Starić, Bonaventura Duda, Ivan Golub). Bio je to zrak koji je udisao. Kršćanski humanizam nije za nj programska odrednica, on je jednostavno forma mentis, oblik njegova uma, način na koji misli, naočale kroz koje gleda, motri i istražuje knjige i svijet. Kada je 2012. g. akademik Bratulić primio nagradu„Andrija Buvina“ za izvanredni doprinos kršćanskoj kulturi, Petar Balta kao glavni organizator manifestacije Dani kršćanske kulture nazvao ga je „hodajućom kršćanskom kulturom“.„Kršćanin i križ idu zajedno, kršćanin cijelog života mora nositi križ kao Isus. Križ označava sve ono što je u nama i križom nastojimo popraviti svijet“, rekao je tada Bratulić. No i bez te nagrade, jedne u nizu – 2018. godine primio je u Osijeku i Ekumensku povelju – svi koji poznaju akademika Bratulića, pa makar i samo preko knjiga, na neki način znaju da je on vjernik, kršćanin, katolik. Kako? Dovoljno je samo prelistati nepregledan bibliografski popis njegovih članaka i knjiga. Otkrivaju ga, dakle, već teme kojima se bavio: početak (magisterij) u znaku nekanonskih biblijskih priča (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=